Vance-Owenov plan predstavljao je jedan od ključnih pokušaja međunarodne zajednice da tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu ponudi politički okvir za mir. Plan su početkom januara 1993. godine u Ženevi predstavili Cyrus Vance, specijalni izaslanik Ujedinjenih nacija, i lord David Owen, predstavnik Evropske zajednice. Ideja je bila da Bosna i Hercegovina opstane kao država, ali sa novim institucionalnim modelom.

Vance-Owenov plan ostaje važan zato što otkriva način na koji je međunarodna zajednica posmatrala Republiku Bosnu i Hercegovinu: kao državu kojoj treba „administrativno rješenje“, a ne prvenstveno pravda.

Glavni dio plana bilo je uređenje zemlje kao decentralizirane države sa deset kantona. Svaka regija dobila bi široke nadležnosti u unutrašnjim poslovima, dok bi centralna država zadržala ključne funkcije. Sarajevo je zamišljeno kao poseban, demilitariziran distrikt i središte institucija. Karte su crtane prema prijeratnoj etničkoj strukturi stanovništva: tri kantona s bošnjačkom većinom, tri s hrvatskom, tri sa srpskom, te posebni sarajevski kanton.

Plan je pokušao pomiriti dva principa: očuvanje jedinstvene države i zadovoljenje etničkih političkih elita. Taj kompromis je, međutim, nosio opasnost: nagrađivanje teritorijalne logike sile. Kantonalni model je formalno govorio o multietničnosti, ali je u praksi polazio od etničkih kontura.

Plan je, uz to, predviđao povlačenje snaga sa određenih područja i jačanje mehanizama zaštite ljudskih prava, s ciljem da se spriječi stvaranje etnički čistih teritorija, a istovremeno omogući lokalna autonomija.

Tokom pregovora početkom 1993. godine, politički akteri imali su različite stavove:

Bošnjaci: Vlada Republike Bosne i Hercegovine, predvođena Alijom Izetbegovićem, izrazila je ozbiljne rezerve, posebno u pogledu teritorijalnih rješenja i granica kantona. Pristajanje na plan značilo je prihvatanje velikih ustupaka, pa nije došlo do potpunog konsenzusa.

Bošnjačko oklijevanje bilo je razumljivo. Prihvatiti plan značilo je priznati duboko nepravedne ratne činjenice. Istovremeno, odbijanje je donosilo rizik nastavka rata.

Bosanski Srbi: Iako je Radovan Karadžić potpisao plan 30. aprila 1993. godine, Narodna skupština Republike Srpske ga je odbacila 6. maja i raspisala referendum. Na referendumu 15. i 16. maja, plan je odbijen sa oko 97% glasova protiv, uz dodatno pitanje o mogućnosti priključenja drugoj državi.

Srpsko političko rukovodstvo, odbacivanjem plana, pokazalo je da mu cilj nije kompromis, nego maksimalistička teritorijalna dobit.

Bosanski Hrvati: Predstavnici hrvatskih političkih struktura uglavnom su pokazivali spremnost da razmotre ponuđeni okvir i mapu kantonalne podjele.

Hrvatska strana ostala je u zoni taktičkog čekanja. Spremna na plan dok god ne narušava njezine interese.

Nakon što je plan odbačen u maju 1993. godine, lord David Owen je 18. juna izjavio da je Vance-Owenov plan „mrtav“. Kasniji prijedlozi, poput Owen-Stoltenbergovog plana, mijenjali su logiku rješenja i nisu zadržali njegovu izvornu strukturu.

Owenova rečenica da je plan „mrtav“ simbolično je zatvorila jednu fazu pregovora i otvorila drugu, u kojoj su se međunarodni prijedlozi sve više udaljavali od principa jedinstvene građanske države. U tom smislu, Vance-Owenov plan je prekretnica: podsjeća nas koliko je teško izgraditi mir kada se pravda potisne pod pritiskom političkog pragmatizma.

Mir je održiv samo onda kada je zasnovan na pravednom poretku, a ne na privremenom balansiranju interesa.