Ako bi Republika Srpska imala svoj zaštitni znak, to ne bi bio grb, ni zastava. Nego tabla na kojoj piše: “Vanredno stanje – stalno”. Kod nas je sve vanredno: vanredne sjednice, vanredna hapšenja, vanredne blokade, vanredni krediti… i, naravno – vanredni izbori.

Ovi najnoviji, za predsjednika. Koštaju, sitnica, cca šest i po miliona maraka. Za te pare mogli smo popraviti škole, asfaltirati ulice, kupiti ultrazvuk za svaku bolnicu. Mogli smo čak i organizovati besplatne ekskurzije djeci da vide svijet – jer u našoj realnosti je put do Banja Luke već avantura. Ali ne, mi ćemo za taj novac odštampati listiće i prebrojavati ih po treći, peti, sedmi put, dok se ne slože cifre s onim što “treba da bude”.

Razlog izbora? Pa predsjednik je osuđen. Sitnica, ništa strašno. Da se razumijemo, kod nas se ne sudi zbog krađe, mita ili zloupotrebe – to je već uobičajeno, kao da kraduckaš šećer iz komšijine šupe. Ne, kod nas je problem kad se neko usudi da sudi. A sudovi su, gle čuda, ovoga puta zaista nešto i presudili. I sad mi plaćamo cijelu cirkusku predstavu, samo da bismo vratili stvari na fabričko podešavanje – naš jad i naš lider, jedno uz drugo.

A narod? Narod se raduje. Jer ništa ne diže moral kao izlazak na izbore. Redovi pred biralištima, zastave, parole, obećanja. Ljudi se slikaju sa listićem, kao da su osvojili nagradu na lutriji, a ne produžili sopstvenu agoniju za još četiri godine. A onda sutradan, u kafani, isti ti ljudi jauču: “E, jesmo jadni.”

Stranke se međusobno glože, zaklinjući se da baš one “vole narod”. Vole ga, naravno – kao što vuk voli jagnje. SNSD prijeti bojkotom, opozicija traži “zajedničkog kandidata” – kao da je riječ o pronalaženju Svetog Grala. Na kraju će svi oni, kao i uvijek, sjesti za isti sto i dijeliti isti budžet, dok narod jede sendvič i broji dane do sledeće “vanredne” pljačke.

A što je najbolje, znamo svi unaprijed ishod. Nije bitno ko će pobijediti, jer ćemo opet mi izgubiti. Mi, jadnici, što slušamo kako se milioni bacaju na izbore, dok skupljamo kusur za hljeb i ulje. Mi, što znamo da bolnica nema zavoje, ali ima tender za novu upravu. Mi, što šaljemo djecu u škole s prokišnjavajućim krovom, ali glasamo za ljude što se zaklinju da će “brinuti o budućnosti”.

Na kraju dana, nema tog izbora koji će nama donijeti dostojanstvo. Jer dostojanstvo se ne bira – ono se ima ili se nema. A mi ga već odavno prodali za šaku obećanja i jednu porciju ćevapa na mitingu.

Zato, kad vas opet pozovu na vanredne izbore, sjetite se – ne glasate vi za predsjednika. Glasate vi za redovnu dozu vlastitog jada.