Ako ste rođeni na Balkanu, a naročito u Bosni i Hercegovini, vjerovatno ste odrasli na teškoj, stalno podgrijavanoj dijeti nadanja na „međunarodnu pravdu“. Ovdašnja javnost decenijama operiše s istom premisom: ako dovoljno glasno objasnimo svijetu da smo u pravu, ako dokažemo historijsku nepravdu, ako se pozovemo na evropske vrijednosti i moral, neko će morati reagovati.

Međutim, stvarnost nas redovno šamara hladnom birokratskom nezainteresovanošću. Gledamo kako se pred našim očima donose odluke koje nemaju veze s zdravom logikom i pameću, gledamo visoke predstavnike koji trguju kompromisima i velike sile koje nas tapšu po ramenu dok nam iza leđa kroje kape koje nas stežu.

Zašto je to tako? Odgovor nije u tome što nas „svijet ne razumije”. Svijet nas razumije savršeno. Problem je što mi odbijamo shvatiti kako taj svijet zapravo funkcioniše. Da bismo preživjeli, moramo skinuti ružičaste naočale i zaroniti u mračne, naizgled cinične teorije dvojice geopolitičkih teškaša: Hansa Morgenthaua i Zbigniewa Brzezinskog. Ono što oni nazivaju međunarodnom politikom, mi u Bosni i Hercegovini živimo kao sudbinu, s tim što danas tu sudbinu plaćamo izuzetno skupo uslijed hronične kratkovidnosti bosanskohercegovačke politike.

Hans Morgenthau, otac modernog političkoga realizma, davno je napisao nešto što doista zvuči zastrašujuće opskurno, ali bolno tačno za svakoga ko posmatra našu političku scenu. On tvrdi da u međunarodnim odnosima ne postoji univerzalni moral. Postoji samo interes, a moral je luksuzna tapiserija kojom ‘velike’ sile taj interes pokrivaju.

Morgenthau piše o „etici činjenja zla“ i kaže da je vrhunac političke etike za velike sile zapravo, vjerovali ili ne, izbor najmanjega zla.

Brzezinski i sindrom „vlasti po svaku cijenu“
Ako vam je Morgenthau previše teoretski nastrojen, pređimo na Zbigniewa Brzezinskog, čovjeka koji je izbijao i postavljao figure na globalnoj šahovskoj tabli. U svojoj čuvenoj knjizi „Velika šahovska tabla“, Brzezinski male nacije vidi isključivo kao „geopolitičke stožere”- prostor na kojemu se lome koplja velikih, a suverenitet tih država je fluidan i zavisi od volje mentora.

Ovdje dolazimo do ključnoga problema aktualne vlasti, oličene u strankama Trojke. Vođeni fatalnom mješavinom političke neukosti i bahatosti, te gole želje za foteljama, lideri Trojke su ušli u opasnu zamku koju je Brzezinski davno opisao: postali su savršeni izvršioci tuđih geopolitičkih zamisli, uvjereni da rade „historijski posao“.

U želji da se po svaku cijenu održe na vlasti i opravdaju podršku koju su dobili od stranih agentura, oni su pristali na ulogu potpunih poslušnika na toj šahovskoj tabli. Strategija „popuštanja i kompromisa“ pretvorila se u politiku u kojoj se permanentno vrše ustupci, a sve pod plaštom „evropskoga puta“ i lažnoga narativa o „relaksaciji odnosa“.

Trojka se ponaša kao da razgovara sa filantropima, a ne sa prekaljenim političkim vukovima poput Čovića i Dodika, koji politiku razumiju isključivo kroz realističku prizmu moći i teritorije. Dok Dodik i Čović uzimaju stvarne poluge vlasti i komad po komad državnoga suvereniteta, Trojka javnosti prodaje maglu o „promjeni narativa“. Rezultat je poražavajući: zarad kratkoročnih fotelja i ličnih pozicija, dugoročne pozicije države i naroda kojega većinski predstavljaju bivaju opasno degradirane.

Usudit ću se kazati da mi patimo od hronične, djetinjaste naivne vjere u spoljne spasitelje, ali aktualna vlast oličena u strankama Trojke i njezinih satelita je tu naivnost podigla na nivo zvanične državne strategije.

Svi oni zaboravljaju osnovnu lekciju realizma: u međunarodnoj anarhiji niko ne dolazi da vas spasi samo zato što ste kooperativni. Pomoć dolazi samo onda kada ste jaki, dostojanstveni i kada imate crvene linije preko kojih ne prelazite. Kada stranim mentorima pokažete da ste spremni ustupiti sve samo da ostanete u ministarskim foteljama, oni vas više ne posmatraju kao partnere, već kao jeftinu monetu za potkusurivanje sa onima koji zapravo pružaju otpor.

Biti mala nacija u sendviču velikih interesa znači shvatiti da je pravda luksuz koji velike sile troše, a mali skupo plaćaju. Naša historija je prepuna situacija u kojima smo platili punu cijenu tuđih geopolitičkih eksperimenata, vjerujući na riječ onima koji su nam obećavali principe, a nudili samo interesne sfere.

Kako preživjeti na šahovskoj tabli?
Ako su Morgenthau i Brzezinski u pravu, da li to znači da smo osuđeni na propast? Ne nužno. Ali znači da moramo hitno promijeniti ljude i način na koji igramo.

Opstanak Bosne i Hercegovine ne zavisi od toga hoćemo li uspjeti udovoljiti svakom hiru stranih diplomata i domaćih ucjenjivača da bismo sačuvali mir u kući. Zavisi od toga hoćemo li naučiti govoriti jezikom koji oni jedini razumiju: jezikom moći, dostojanstva i principa. Moramo postati narod koji ima svoje jasne crvene linije, koji je previše čvrst iznutra da bi se s njim moglo trgovati iza zatvorenih vrata.

Sve dok državnu politiku budemo vodili kao podanički servis za ispunjavanje tuđih želja zarad ličnih pozicija, bićemo samo pijunčići koje će ruka nekog modernoga Brzezinskog žrtvovati za bolju poziciju kralja na šahovskoj tabli. Vrijeme je da shvatimo da u geopolitici nema empatije, a u borbi za vlast nema milosti. Razumijevanje te hladne, opskurne istine za Bosnu i Hercegovinu nije stvar političkog cinizma, naprotiv to je, prosto i jednostavno, preduslov za goli opstanak. U protekle četiri godine smo mogli vidjeti domete nametnutog političkoga eksperimenta, a do nas je da li ćemo svojom jesenskom pasivnošću prouzrokovati da taj politički eksperiment i naredne četiri godine nastavi sa poslom kojeg su odlično radili. A to je razgradnjom Bosne i Hercegovine. Onda će nam biti zaludno zazivati Svevišnjega za pomoć, jer On neće raditi posao za nas, nit će pomagati one koji sebi ne žele pomoći.


Haris Islamčević

02/VI/2026.
https://islamcevic.ba/2026/06/02/velika-sahovska-tabla-i-bosanski-pijuncici/