Unsko-sanski kanton proteklih sedmica potresaju ozbiljne optužbe na račun kantonalne vlasti. Nakon što je javnost saznala za enormna povećanja mjesečnih primanja članova Vlade USK, zastupnika u Skupštini USK, kao i za isplatu naknada za održane sjednice kolegija vlade, umjesto konkretnih odgovora i preuzimanja odgovornosti, građani su se suočili s nečim sasvim drugačijim – bujičnim tokom odluka, konkursa, dodjela i otvaranja, koji kao da su osmišljeni s jednim jedinim ciljem: da se skandal što brže gura pod tepih.

U političkim i medijskim krugovima postoji dobro poznata taktika koja se u anglosaksonskoj literaturi naziva "flooding the zone" – zasipanje javnog prostora mnoštvom informacija, projekata i aktivnosti kako bi se pažnja odvukla od centralne teme neugodne za vlast. Sve više analitičara i predstavnika civilnog društva u BiH tvrdi da upravo tome svjedočimo u USK. U kratkom vremenskom periodu Vlada USK i njoj podređena ministarstva raspisali su konkurse za stipendije studentima i boračkim kategorijama, najavili jednokratne novčane pomoći, dobijali plakete, otvorili salu za kineziterapiju te donijeli odluke o rekonstrukciji obrazovnih institucija, podršci općinama, organizaciji turističkih manifestacija i grantovima neprofitnim organizacijama u oblasti turizma. Na papiru sve ovo zvuči impresivno – no ključno pitanje koje si niko u Vladi USK nije javno postavio, niti na njega odgovorio, ostaje isto: odakle novac?

USK je kanton koji se već godinama suočava s ozbiljnim budžetskim ograničenjima. Prihodovna strana kantonalnog budžeta, koja se u najvećoj mjeri oslanja na prihode od indirektnih poreza, doprinose radnika i privrednika iz realnog sektora te transfere s viših nivoa vlasti, ne nudi mnogo prostora za raskoš – a upravo ti isti radnici i privrednici, koji svojim porezima i doprinosima pune kantonalnu kasu, sada iz nje finansiraju i enormno uvećane plate onih koji njome upravljaju.
Hoće li stipendije zaista biti isplaćene, i kada? Hoće li rekonstrukcija obrazovnih institucija biti realizirana ili će ostati na nivou potpisanih odluka? Hoće li grantovi neprofitnim organizacijama doći do adresata, ili će konkursi biti tiho poništeni nakon što se medijska prašina slegne? Na nijedno od ovih pitanja Vlada USK do danas nije ponudila jasan i dokumentovan odgovor.

Sliku kantonalnih finansija dodatno zamagljuje zvanični podatak koji je iznio ministar finansija USK Danko Jakšić: ukupni unutrašnji i vanjski dug kantona, po osnovu kredita i pozajmica, iznosi 17.024.981,72 KM. Od tog iznosa, na glavnicu otpada 16.784.761,49 KM, dok se 240.220,23 KM odnosi na kamate. Dug je nastao po osnovu kredita za modernizaciju bolnica iz 2014. godine, nabavku medicinske opreme iz 2013. godine, modernizaciju Univerziteta u Bihaću iz 2013. godine, te dva kredita preuzeta po osnovu date garancije za projekte upravljanja čvrstim otpadom iz 2022. godine. Namjene ovih kredita same po sebi su legitimne – zdravstvo, obrazovanje i infrastruktura otpada opravdani su prioriteti javne potrošnje.

No upravo tu nastaje ključna kontradikcija: kanton koji servisira dug od 17 miliona KM, uz redovne rashode poput plaća u javnom sektoru i transfera za socijalnu zaštitu, istovremeno najavljuje lavinu novih rashoda čija finansijska pokrivenost nije javno dokumentovana ni obrazložena. Posebno zabrinjava što su dva od navedenih kredita preuzeta tek 2022. godine, što znači da se zaduživanje nastavilo i u relativno skoroj prošlosti – otvarajući legitimno pitanje o eventualnom novom zaduživanju u budućnosti. Transparentnost u upravljanju javnim dugom nije opcija – ona je zakonska i moralna obaveza svake vlasti prema građanima koji taj dug, u krajnjoj instanci, otplaćuju iz vlastitih džepova.

Posebno mjesto u ovoj slici zauzima epizoda sa Sindikatima obrazovanja USK. Neposredno prije vladine PR ofanzive, sindikati su javno zatražili sazivanje vanredne sjednice Skupštine USK na temu povećanja plata zastupnika i članova Vlade – rijedak primjer organiziranog pritiska koji je mogao rezultirati ozbiljnom institucionalnom raspravom. Međutim, umjesto sjednice, uslijedila je vladina saglasnost na izmjene kolektivnih ugovora za radnike u obrazovanju, koje će potpisati ministar obrazovanja, nauke, kulture i sporta Denis Osmankić, s pravom na uvećanje plaće od 0,6% po godini penzijskog staža, uz maksimalno ukupno povećanje do 24%. Sindikati su dobili ono za što su se godinama borili – i utihnuli. Zahtjev za vanrednom sjednicom formalno još stoji, ali njegova sudbina je već zapečaćena. Prešutni dogovor sklopljen je bez zapisnika, ali je u praksi sasvim jasan. Kupovina tišine rijetko se plaća gotovinom. Češće se plaća potpisom.

Mehanizam je klasičan i u politici dobro poznat: kada ne možeš zaustaviti kritiku silom, zaustaviš je ustupkom – dovoljno pravovremenim da izgleda kao iskrena pobjeda za drugu stranu. Ovdje treba biti precizan: izmjena kolektivnog ugovora i povećanje plaće po osnovu minulog rada sama po sebi nije loša stvar. Naprotiv, radi se o pravu koje radnici u obrazovanju zaslužuju i za koje su se sindikati legitimno borili godinama. Problem nije u sadržaju mjere, nego u trenutku i motivu njenog donošenja. Ako je Vlada USK godinama mogla ignorirati ovaj zahtjev, pa ga odjednom prihvatiti upravo u sedmicama najveće političke turbulencije oko vlastitih plata – sasvim je legitimno zapitati se: da li su radnici u obrazovanju zaista bili prioritet, ili su bili sredstvo? Odgovor na to pitanje ne daje Vlada. Daje ga kalendar. A ako sindikat obrazovanja danas ćuti o povećanju plata ministara i zastupnika – dok su upravo ti ministri potpisali njihov kolektivni ugovor – ko će sutra govoriti u ime nastavnika koji ne mogu platiti režije?

Skandal koji je sve ovo pokrenuo i dalje ostaje bez razrješenja. Funkcioneri Vlade i zastupnici u Skupštini USK nisu javno objasnili na kojoj zakonskoj osnovi su povećanja primanja izvršena, koliko tačno iznose nova primanja, niti zašto su donesena bez javne rasprave. Skupština USK, kao nadzorni organ čiji su zastupnici i sami korisnici povećanih naknada, nije zauzela jasan i glasan stav. U situaciji u kojoj institucije zakazuju, teret nadzora pada isključivo na slobodne medije, koji moraju postavljati pitanja koja funkcioneri uporno izbjegavaju: Koliko tačno iznose plate članova Vlade USK, sada i ranije? Ko je donio odluku o povećanjima i na kojoj sjednici? Da li su te odluke objavljene u Službenom glasniku USK? I, konačno – da li je za enormna povećanja plata osiguran novac u usvojenom budžetu?

Tekuće zbivanja sve manje liče na dobro upravljanje, a sve više na osmišljenu PR kampanju čiji je jedini cilj da enormna povećanja plata funkcionera što duže ostanu izvan fokusa javnosti. No pitanje koje se samo nameće jest – hoće li građani USK ponovo nasjesti? Hoće li im biti dovoljno jedna sala za kineziterapiju, nekoliko stipendija i dodjela plaketa da zaborave kako iz svojih, često praznih, novčanika svaki mjesec finansiraju debele plate premijera, ministara i zastupnika koji su sami sebi, bez trepavice i bez ikakvog pitanja javnosti, digli primanja na razine koje su za prosječnog stanovnika ovog kantona nedostižna fantazija? Hoće li im biti dovoljno to što je Sindikat obrazovanja dobio svoje, pa se ugodno zavalio u stolicu i zaboravio da postoji nešto što se zove javni interes? Ili će ovog puta, konačno, tražiti ono što im pripada – transparentnost, odgovornost i vlast koja služi građanima, a ne samu sebi?

Vlada USK duguje jasne, javne i dokumentovane odgovore. Sve dok ih ne ponudi, najava svake nove stipendije, svakog novog granta i svakog novog otvaranja neće biti vijest o napretku kantona – bit će podsjetnik na ono o čemu se namjerno ne govori. A račun, kao i uvijek, platit će oni koji nemaju ni foruma, ni kolektivnog ugovora, ni sjednice kolegija – platit će ga obični građani USK, na kraju svakog mjeseca, iz vlastitih džepova.