U Bosni i Hercegovini siromaštvo više nije samo ekonomska kategorija. Postalo je osjećanje koje se prenosi s koljena na koljeno. Osjećaš ga na autobuskoj stanici, dok gledaš ženu kako stavlja hljeb, salamu i mlijeko u plastičnu kesu i preračunava da li joj je ostalo za autobus. Osjećaš ga u hodnicima domova zdravlja, gdje ljudi šute u redovima, satima, kao da ih je stid što su bolesni.

Ali, nije ova zemlja siromašna. Naprotiv.

Novac postoji. Samo ne kruži. Leži. Zatvoren u blindiranim limuzinama koje se parkiraju ispred hotela s pet zvjezdica. Usmjeren je prema fondu za reprezentaciju, gdje se službeni ručkovi planiraju s istom ozbiljnošću kao i vanredne sjednice. Usmjeren je ka privatnim firmama koje „slučajno“ dobijaju svaki drugi tender, prema udruženjima sa sumnjivim imenima koja organizuju seminare na Jahorini o „održivom razvoju zajednice“, dok ta ista zajednica nema ambulantu, vodu, ni prodavnicu.

Dok učenici u nekim školama sjede u jaknama, jer nema grijanja, kabineti funkcionera mirišu na nove parkete i kancelarijski luksuz. Dok bolnice mole dijasporu za sredstva za ultrazvuk, službenici putuju u Beč, Brisel i Dubai – često bez jasnog razloga. Dok se majke s troje djece bore s birokratijom da bi dobile dječiji dodatak, ministri dobivaju regres za godišnji odmor – kao da im žicot od odmora zavisi.

Zanimljivo je kako se iz godine u godinu budžeti „stežu“, ali samo za obične građane. Studenti gube subvencije, penzioneri dobijaju po 30 KM uoči izbora, radnici ostaju bez plata – ali limuzine ostaju, honorari rastu, a kabinete niko ne zatvara. „Nema para“, kažu. A onda ti isti ljudi za vikend odu u lov s novim puškama, odsjedaju u hotelima sa spa centrom i šalju djecu na školovanje u inostranstvo.

Bosna i Hercegovina nije siromašna zemlja. Ona je samo zemlja koja ne zna šta znači jednakost. Koja ne zna kako izgleda pravedna raspodjela. Novac se ne ulaže tamo gdje najviše treba – u obrazovanje, zdravstvo, kulturu, infrastrukturu – već tamo gdje najviše vraća glasova, lojalnosti, tišine.

Pravog siromaštva nema tamo gdje fali novca. Ima ga tamo gdje fali osjećaja odgovornosti. Gdje je nepravda sistem, a ne izuzetak.

Ljudi ovdje ne traže bogatstvo. Samo malo dostojanstva. Da ne mole za ono što im pripada. Da ne čekaju u redu za lijek. Da ne krive sebe što rade, a nemaju.

Ali nepravda umije da šapuće: "Šuti, može biti i gore."
I mi šutimo. I čekamo. I nada se, pomalo, povlači iz nas.

A to je najopasniji oblik siromaštva – kad prestaneš da vjeruješ da ti pripada nešto bolje.