Veliki pozdrav, dragi čitaoci. Vaš online babuka donosi vam novu sportsko-političku analizu.

Nedavno sam pratio intervju selektora hrvatske reprezentacije Zlatka Dalića, u kojem je komentarisao uspjeh reprezentacije BiH i njen plasman na Svjetsko prvenstvo u Americi. Gospodin Dalić je u nekoliko rečenica kritikovao dosadašnje vođenje reprezentacije, koje se uvijek oslanjalo na takozvani nacionalni ključ. Do sada se, naime, striktno vodilo računa o tome da u timu bude podjednak broj igrača hrvatske, srpske i bošnjačke nacionalnosti, zbog čega je izostajao vrhunski rezultat. Istinski plasman je uslijedio tek kada su u reprezentaciju uvršteni najbolji igrači i najveći talenti, bez obzira na porijeklo.

Sličnu izjavu dao je i predsjednik Fudbalskog saveza BiH, Vico Zeljković. Gostujući na banjalučkoj Alfa televiziji, na pitanje zašto u reprezentaciji nema više Srba, odgovorio je da sport ne treba miješati s politikom te da u nacionalnom timu igraju isključivo najbolji fudbaleri.

Do sada smo ovakve stavove slušali uglavnom od bosanskih navijača i patriota koji su sport stavljali na prvo mjesto i godinama upozoravali da je nacionalni ključ poguban. Danas, međutim, imamo predsjednika krovne kuće bh. fudbala, bliskog političkim krugovima u Banjoj Luci, kao i trenera hrvatske reprezentacije, koji javno potvrđuju ono što navijači odavno govore. Čovjek se zapita zašto im je trebalo toliko vremena da otkriju toplu vodu, ali, na kraju krajeva, bolje ikad nego nikad.

Zbog toga želim iznijeti jedan, za naše prostore možda radikalan prijedlog koji bi mogao šokirati javnost. Šta mislite da isti ovaj princip primijenimo i na druge oblasti života? Šta ako bi premijer države, ministri, direktori javnih preduzeća, škola i medicinskih ustanova također bili birani kao najbolji stručni kadrovi, bez obzira na njihovu nacionalnu i stranačku pripadnost? Znam da je to u našem sistemu teško zamisliti, ali pokušajte.

Zamislite da u svijetu postoji država u kojoj se ljudi imenuju isključivo na osnovu stručnosti i sposobnosti. Zar to ne bi bilo revolucionarno? Zamislite društvo u kojem ne moramo analizirati nečije ime, nacionalnost, vjeru ili računati procente lojalnosti na osnovu mješovitog braka. Štaviše, zamislite da na našim izborima, u kantonima i entitetima, važi princip „jedan čovjek – jedan glas“ i da predsjednik države može biti čak i pripadnik nacionalnih manjina, poput Jevreja. Zvuči nevjerovatno.

Zamislite samo kakva bi to država bila.