Južnoafrički aparthejd je pao jer je bio prepoznat kao sistem tlačenja. Sistem u BiH, pak, opstaje jer se skriva iza deklarativne demokracije i potpore međunarodne zajednice, koja u praksi tolerira diskriminaciju ako ona „jamči stabilnost“.
U doba aparthejda, od 1948. do ranih 1990-ih, Južna Afrika je bila sinonim za otvorenu rasnu diskriminaciju. Cilj aparthejda bio je ozakoniti rasnu segregaciju i dominaciju bijele manjine nad većinskim crnačkim stanovništvom. Prava crnačkog stanovništva bila su drastično ograničena, a cijeli je sistem bio jasan primjer institucionalizirane nepravde. Svijet je taj režim jednoglasno osudio. No ono što danas imamo u Bosni i Hercegovini, iako naizgled demokratsko, predstavlja jednako duboku nepravdu – samo prikrivenu ustavom, zakonima i političkim dogovorima, čime postaje još opasnija.
Temeljni problem
Temeljni problem leži u konceptu „konstitutivnih naroda“ – Bošnjaka, Hrvata i Srba – koji jedini imaju pravo odlučivati o ključnim državnim pitanjima i zauzimati najviše državne i političke funkcije. Svi drugi građani – Romi, Židovi, osobe miješanog etničkog porijekla, ateisti i oni koji se jednostavno izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci – svrstani su pod naziv ‘Ostali’. Iako plaćaju poreze, sudjeluju u društvu i imaju obveze kao i svi drugi, ustav im uskraćuje jednaka politička prava.
Za razliku od južnoafričkog aparthejda koji je bio otvoreno rasistički, politički sistem u BiH svoju diskriminaciju opravdava „očuvanjem mira“ i „ravnoteže između naroda“. Međutim, prava istina je da se kroz taj sistem održava podjela i diskriminacija koja je u suprotnosti s osnovnim načelima ljudskih prava. Europski sud za ljudska prava već je nekoliko puta presudio da je ovakav ustroj neustavan – u slučajevima poput ‘Sejdić–Finci’ – no te presude ostaju mrtvo slovo na papiru.
I šta ćemo sad?
Južnoafrički aparthejd je pao jer je bio prepoznat kao sistem tlačenja. Sistem u BiH, pak, opstaje jer se skriva iza deklarativne demokracije i potpore međunarodne zajednice, koja u praksi tolerira diskriminaciju ako ona „jamči stabilnost“.
Upravo u toj prikrivenosti leži razlog zašto je današnji bosanskohercegovački režim, u svojoj suštini, gori. On ne poriče da postoji diskriminacija – on je institucionalizira i čini je normom. To nije demokracija. To je sofisticirani oblik aparthejda – onaj koji se više ne temelji na boji kože, već na pripadnosti „pravim“ narodima.
I to više nije samo problem BiH – to je sramota za cijelu Europu.
Hoće li i Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu opet samo "izraziti svoju zabrinutost" a svi nastaviti kao da ništa nije bilo?
