Postoje dani kada se zapitam koliko je zapravo malo potrebno da se počnemo mrziti. Nekad je to riječ. Nekad zastava. Nekad granica. Nekad samo pogled ili šapat da je „onaj drugi“ kriv.
I dok mi u svojim gradovima hodamo pored ljudi s istim brigama, istim računima, istim snovima o mirnijem životu, negdje daleko, za stolovima koje nikada nećemo vidjeti, donose se odluke koje nas okreću jedne protiv drugih. Jer kad se narod posvađa, kad se braća raziđu, kad mržnja naraste , tada je najlakše vladati.
Ne moraš ni primijetiti. Dovoljno je da ti svaki dan serviraju „njih“ u vijestima, komentarima, na ulici. Neprijatelj mora postojati, makar bio izmišljen. Samo da se ne bi pitao zašto su bolnice prazne, škole jadne, i zašto hiljade mladih svakog mjeseca odlaze. Jer dok se ti boriš s nevidljivim neprijateljima, oni na vlasti mogu mirno da spavaju.
Sjeti se samo Balkana. Devedesetih su ljudi živjeli jedni s drugima. Kumovali, gradili, pjevali. A onda su ih naučili da se ne podnose. Naučili ih da je sve tvoje bolje od svega njegovog. Da je tvoje žrtva, a njegovo krivica. Pa su počele sirene, granate, plakanje majki i jecaji u očima očeva. Kad je krv pala, više niko nije pitao ko je prvi udario. Samo su brojali grobove i krivce u glavama.
Isto gledamo danas u Indiji i Pakistanu. Dvije zemlje, isti narod, isti jezik, ista krv. A mržnja vještački ugrađena, generacijama prenesena. Dovoljno je da granica zadrhti, pa da se narod zatrese kao da im je neko istrgnuo tlo ispod nogu.
A kome to odgovara? Običnim ljudima sigurno ne. Ali oni gore njima treba taj strah. Jer strah zbližava uz vođu. Strah ne pita previše.
Palestina i Izrael. Etiopija i Eritreja. Ukrajina i Rusija. Nema kraja kad jednom počne. I svi uvijek misle da su oni „dobri“, da su žrtve, da su opravdani. A u svakoj kući koja gori — gori isti krov, bez obzira na vjeru, boju, naciju.
"Zavadi pa vladaj" to nije samo fraza. To je najefikasniji alat moći. Jer kad je narod ujedinjen, može rušiti sisteme, mijenjati svijet. Kad je podijeljen , samo preživljava. Sjedi i broji dane. Prebacuje krivicu s jednih na druge, dok pravi krivci prolaze nekažnjeno.
Mi se i dalje dijelimo. Na nacije, političke strane, na „naše“ i „njihove“. A dok se dijelimo — gubimo. Gubimo ono najvrijednije što možemo imati: jedni druge.
Ako postoji ikakav odgovor, onda je u gledanju preko tog zida koji su nam sagradili. U tome da shvatimo da običan čovjek u Zagrebu, Beogradu, Lahoru, Jerusalemu ili Sarajevu — nije tvoj neprijatelj. Tvoj neprijatelj je onaj koji želi da ga tako vidiš.
I dok to ne shvatimo , sve će ostati isto. Samo će se boje zastava mijenjati, a suze majki ostati iste.