Spor između Hayat televizije i BH Telecoma mnogi pokušavaju svesti na pitanje ko je u pravu, ko koga “napada” i ko koga “ruši”. Ali to je pogrešan okvir. Ovdje nije riječ o moralu, identitetu ili patriotizmu, nego o sistemskom sudaru zastarjelog zakona i savremenog pretplatničkog modela na tržištu. Pretplatnička televizija može biti kablovska, satelitska ili IPTV (Internet Protocol Television). U nastavku teksta, radi jasnoće, pod izrazom “pretplatnička televizija” mislit ću isključivo na IPTV.

Bosna i Hercegovina i dalje reguliše medijsku distribuciju propisima nastalim u poslijeratnom periodu, kada se televizija gledala putem analognih i digitalnih antena. Pretplatnički model, formalno je uključen, ali ekonomska realnost koju on proizvodi nije. Zbog toga ovaj konflikt nije izuzetak, nego logična posljedica.

Odmah treba reći jasno: ovo nije spor ravnopravnih strana. BH Telecom nastupa iz pozicije tržišne dominacije. Kao platforma, on kontroliše pristup publici i paketima. Kada zakon ostavlja sivu zonu, pregovori lako postaju pritisak: prihvati uslove ili nestaješ iz ponude. Dok Hayat ima ekonomsku logiku na svojoj strani, BH Telecom posjeduje tržišnu moć i pravni okvir.

Portugalska kompanija VIP Team United pojavljuje se u ovom sporu ne kao uzrok, nego kao mehanizam. Hayat je odlučio da prava distribucije ne licencira direktno BH Telecomu, već da ih povjeri trećoj kompaniji, koja zatim komercijalno upravlja retransmisijom kanala. Takav model je standardan u međunarodnoj praksi. Kontroverzan postaje tek u bosanskohercegovačkom kontekstu, gdje je domaći sadržaj decenijama tretiran kao nešto što se distribuira besplatno. Uvođenjem formalnog nosioca prava, spor se iz sfere “dogovora” prebacuje u sferu prava i novca. Upravo tu sistem puca. Portugalska kompanija nije promijenila pravila. Ona ih je samo učinila vidljivima.

U svojoj reakciji od 26. januara 2026. BH Telecom dodatno insistira da se ova tema pogrešno prikazuje kao političko pitanje, te da je riječ isključivo o pravnom i poslovnom izazovu s kojim se kompanija suočava još od 2022. godine. Također navode da su, prema njihovom tumačenju, tokom gotovo četiri godine pokušavali doći do sporazumnog rješenja bez eskalacije, te da i dalje ostaju otvoreni za razgovor i dogovor, ali da ne mogu pristati na ugovore koje smatraju nepovoljnim i pravno nedovoljno utemeljenim. Ovo su navodi BH Telecoma iz javno objavljene reakcije; javnosti nisu dostupni svi ugovori i kompletna pisana korespondencija između strana, pa je važno zadržati oprez u konačnim zaključcima o tome ko je koga i kada formalno obavijestio.

Važno je reći i da ovo nije prvi spor oko Hayatove distribucije u pretplatničkim paketima. HT Eronet je u martu 2022. objavio obavijest korisnicima u kojoj tvrdi da Hayat nije isključen “svojevoljno”, nego zbog zahtjeva VIP Team United-a, koju navode kao ekskluzivnog zastupnika prava i prodaje paketa kanala u kojem se nalazio i Hayat. Prema Eronetu, tražen je potpis komercijalnog ugovora i najavljen prestanak reemitovanja ako se uslovi ne prihvate, a ponuđeni uslovi su ocijenjeni “tržišno potpuno neprihvatljivim”. To je važan kontekst jer pokazuje da model posrednika koji komercijalno upravlja pravima nije vezan samo za BH Telecom niti je “iznenadna novost”, nego obrazac koji se ponavlja kada tržište uđe u logiku ugovora i naknada, a pravila ostanu nedorečena.

Moja TV je IPTV pretplatnička usluga. To znači da BH Telecom ne “prenosi signal”, nego agregira kanale, prodaje ih u paketima, upravlja pristupom i monetizira cijeli sistem kroz pretplate. To je platformska ekonomija. Ipak, važeći propisi u BiH i dalje se oslanjaju na pojmove poput “zone emitiranja” i “prelaska na digitalnu zemaljsku radiodifuziju”, iz svijeta u kojem distributer nije imao ovakvu moć.

Pravilo 79/2016 Regulatorne agencije za komunikacije Bosne i Hercegovine (RAK) uvodi načelo obavezne distribucije (must-carry): svi domaći kanali moraju se distribuirati bez naknade. Ali istovremeno pravi ključni izuzetak: čim emiter zatraži naknadu ili uslovi distribuciju, obaveza prestaje. U praksi to znači sljedeće: Hayat ima pravo tražiti naknadu, ali BH Telecom tada ima potpuno legalno pravo da kaže “nismo dužni da vas nosimo”.

BH Telecom u spomenutoj reakciji tvrdi da Hayat od 2022. do danas nije dostavio pisanu zabranu distribucije, niti je BH Telecomu eksplicitno pismenim putem saopćeno da je ranija osnova emitovanja raskinuta ili da je daljnje emitovanje zabranjeno. Prema BH Telecomu, upravo je zahtjev za emitovanje pod komercijalnim uslovima ono što je dovelo do aktuelne situacije, te se pozivaju na odredbu Pravilnika 79/16 prema kojoj obaveza distribucije prestaje u slučaju pisane zabrane ili uslovljavanja plaćanjem komercijalne naknade. BH Telecom dalje navodi i da je njihovo postupanje potvrđeno zvaničnim mišljenjem RAK-a, te da odbijanje komercijalne saradnje sa trećim privrednim subjektom iz Portugala vide kao postupanje u skladu s važećom regulativom, posebno ako bi prihvatanje traženih uslova vodilo rastu cijena prema krajnjim pretplatnicima. S obzirom na to da se BH Telecom poziva na „zvanično mišljenje RAK-a“, a taj dokument nije javno priložen u cijelosti, korektno je ovu tvrdnju tretirati kao njihovo tumačenje, a ne kao definitivno utvrđenu činjenicu.

Zakon, međutim, ne nudi nikakav mehanizam između ta dva stanja. Nema arbitraže, nema privremene distribucije, nema zaštite gledalaca od “crnog ekrana”. Ta praznina se popunjava moći.

BH Telecom je Moju TV dugo bazirao na pretpostavci da se domaći kanali distribuiraju bez naknade. To kratkoročno može značiti stabilnije cijene paketa i izbjegavanje presedana u kojem bi veći broj emitera tražio plaćenu retransmisiju. Ali taj model je krhak jer počiva na regulatornoj neodređenosti. Čim jedan veći emiter pokuša profesionalizovati prava i zatraži komercijalni ugovor, sistem ulazi u konflikt. I tu je ključ: kada dominantna platforma brani svoj model, ona to ne radi iz iste pregovaračke pozicije kao emiter. Moć platforme je moć pristupa publici, a u pravnom vakuumu to može postati oblik ucjene, čak i kada je uokvireno kao „zaštita korisnika“.

Da bismo razumjeli zašto je zakon tako postavljen, moramo se vratiti unazad. Pravila obavezne distribucije nisu nastala iz tržišne logike, nego iz poslijeratne potrebe da domaći mediji prežive. Tada je sadržaj posmatran kao javno dobro: informisanje, jezik, kulturna kohezija. Distributeri su bili neutralna infrastruktura, a pitanje profita gotovo nepristojno.

Problem je što je ta filozofija ostala u zakonima i kada se tržište potpuno promijenilo. Pretplatnička televizija distribuciju je pretvorila u komercijalnu platformu, ali zakon i dalje polazi od pretpostavke da je domaći sadržaj nešto što se “mora nositi”, a ne nešto što se plaća.

Posljedice su vidljive. Najbolji primjer je bh. javni servis BHRT: hronično zadužen, u dugovima prema Evropskoj radiodifuznoj uniju (EBU), s infrastrukturom koja se raspada. To nije samo pitanje lošeg upravljanja. To je rezultat sistema koji ne priznaje ekonomsku održivost sadržaja.

U zemljama Evropske unije, uključujući Hrvatsku, čak ni javni servis nije tretiran kao besplatan sadržaj za distributere. Pravo reemitovanja se ugovara, a naknade su normalan dio odnosa između emitera i distributera pretplatničke televizije.

Ironija je očita: dok se domaći sadržaj tretira kao “javna obaveza” koju treba distribuirati besplatno, BH Telecom uredno plaća retransmisione naknade za strane kanale iz regiona i šire (uključujući HRT). Dakle, tržišna logika postoji, ali se primjenjuje selektivno. Strani sadržaj ima cijenu, domaći ima moralni argument.

U tom kontekstu nije iznenađujuće što se spor pokušava prevesti u moralno-patriotski okvir. Bivši reis Mustafa Cerić govori o “rušenju državnog kapaciteta”, “zaštiti BH Telecoma” i “bošnjačkom jedinstvu”. Ali ovdje nije riječ o vjeri, identitetu ni državnoj časti. Ovo je tržište. Ovo je kapitalizam: prava, ugovori, naknade i distribucijska moć.

BH Telecom je javna kompanija, ali javni status ne znači imunitet od kritike niti obavezu lojalnosti građana. Upravo suprotno: javni interes traži strožija pravila i jasniju regulaciju, a ne moralni pritisak da se “ne talasa”.

Sličan problem vidimo i u institucionalnom odgovoru. Ministar prometa i komunikacija Edin Forto spor opisuje kao “pravnu stvar” i poručuje da je “jako bitno poštovati zakon”, uz savjet da “ko je oštećen treba da tuži”. To je proceduralno korektno, ali politički nedovoljno. Poštovati zakon je minimum; posao nadležnog ministra je da kaže kada zakon više ne štiti javni interes.

Ovdje spor nastaje upravo zato što je zakon zastario i nedorečen za realnost pretplatničke televizije. Ne pravi jasnu razliku između distribucije u javnom interesu i komercijalnog paketiziranja sadržaja, niti nudi brz mehanizam da se izbjegne gašenje kanala kao pregovarački alat. Istovremeno, institucije priznaju da je modernizacija tek u najavi. Prednacrt zakona o elektronskim medijima još nije javno dostupan jer nije finaliziran. Zakon se koristi kao vrhovni autoritet, dok novi propisi kasne, a tržište prazninu popunjava konfliktom.

Na kraju, ovo nije samo problem zakona i regulatora. To je i problem društvenog odnosa prema sadržaju. U zemlji u kojoj je piratstvo, odnosno nelegalno skidanje i gledanje sadržaja, normalizovano, a kulturni i medijski rad doživljen kao nešto što “ionako treba biti besplatno”, teško je izgraditi politički pritisak da se nevidljivi rad, pisanje, snimanje, montaža, produkcija, plati.

Zato ovaj spor nije Hayat protiv BH Telecoma. On je ogledalo sistema koji nikada nije naučio da domaći sadržaj ima cijenu. Pravilo obavezne distribucije bilo je mehanizam obnove nakon rata; u pretplatničkom tržištu postalo je mehanizam potcjenjivanja domaćeg rada. Dok se to ne promijeni u zakonima, u institucijama i u društvenoj svijesti, imena će se mijenjati, ali sporovi će ostati isti. Ovdje je “javno dobro” često samo drugo ime za neplaćeni rad.