Na početku nove 2026. godine probudila nas je vijesti o američkoj invaziji na Venecuelu. U svega nekoliko sati predsjednik Maduro je kidnapovan i sproveden u SAD, a američki predsjednik Tramp pohvalio je ovu invaziju na jednu suverenu zemlju. Ovaj teroristički čin narušavanja svih pravnih normi nazvan je intervencijom, a venecuelanska kapitalistička opozicija već se nada kako će preuzeti vlast i otvoriti vrata kapitalistima za uništavanjem javnog dobra, najviše naftnih rezervi.

I sve političke struje koje simpatišu Venecuelu, počev sa Ruskom Federacijom, koja je istu stvar pokušala napraviti Ukrajini 2022. godine daleko bezuspješnijom vojnom invazijom koja još traje, osudile su ovaj napad. Venecuela, kao i Kuba, poslednja su utočišta politike koja iza sebe ima socijalističke slobodarske tekovine narodne vlasti, a ovaj napad direktan je udarac ekonomskog despotizma koji će vjerovatno zavladati ovom zemljom i njen narod uvesti u sluganstvo buržoaskim interesima.

Iako se Venecuela i Ukrajina ideološki dosta razlikuju obe se nisu uklapale u različite interese vladajućih svjetskih imperijalizama. Otuda trebamo pitati - odakle Americi i Rusiji pravo da napadnu dvije suverene zemlje čiju su vlast demokratskom većinom izabrali građani? Narod treba sam da odluči kako će srušiti one koji ne ispunjavaju njegovu volju, kao što treba sam odlučiti da li mu je jedan sistem podoban ili nije. Naravno, u okvirima svjetske kapitalističke političke ekonomije volja širokih masa radnog naroda apsolutno nije bitna. Bitno je samo kakva će biti raspodjela bogatstva i vlasti vladajućim klasama čije će žrtve biti široke mase radnog naroda.

Praksa je pokazala da sav govor o suverenitetu ili pozivaju na suverenitet nema nikakvog smisla kada je sila onaj odlučujući faktor u istoriji. Pritom, pitanje suvereniteta jeste pitanje oblika u kom narod ispoljava svoju volju. U okvirima građanske politike, da li američke ili ruske, pitanje suverenosti je pitanje suvereniteta buržoaske klase i njene samostalne vladavine. Narod, koji nije subjekt vlasti, nema nikakve suverenosti i otuda njegovo učešće u ratnim sukobima buržoazije direktno je usmjeren protiv njega. Ovo je slučaj sukoba Ukrajine i Rusije gdje ginu mladi ljudi za tuđi džep.

Za razliku od Ukrajine, čija je suverenost buržoaska, suverenost Venecuele je direktno narodna. Venecuela je 2018. godine formalno uvela Zakon o radničkim savjetima kroz koji je u mehanizme svoje vlasti uvela veliku većinu naroda. Napad na Venecuelu direktan je napad na demokratiju, slobodu i prava naroda Venecuele da sam odlučuje o svojoj sudbini jer je u praksi svog života stvorio mehanizme socijalističkih tekovina koji mu tu vlast i daju.

Upravo zbog toga pitanje da li će Ukrajina biti dijelom zapadnog ili istočnog imperijalizma nebitno je jer će njen narod, koji svakako nema suverenitet u oba slučaja, biti žrtva u svakom slučaju. Pitanje opstanka Venecuele i njenih progresivnih demokratskih tekovina pitanje je istinskog suvereniteta njenog naroda zasnovanog na oblicima radničke vlasti. Postavimo pitanja: Ko će upravljati političko-ekonomskim sistemom? Ko će upravljati proizvodnjom? Ko će upravljati stambenim pitanjem? Ko će raspoređivati bogatstvo? Ukoliko vam je odgovor u individui, a ne u narodu kao kolektivu pozdravite se sa idejom suverenitetstva.