Rijeka Una, jedan od najvažnijih prirodnih resursa Unsko-sanskog kantona, i dalje je ugrožena nelegalno izgrađenim objektima i betoniranim obalama, uprkos višemjesečnim najavama gradonačelnika Bihaća Elvedina Sedića o odlučnoj akciji uklanjanja nelegalnih građevina. Dok Sedić u svojim izjavama ističe da „neće biti nedodirljivih“ (vidi fotogaleriju) i apeluje na građane da sami uklone objekte, stvarnost na terenu pokazuje da nijedan objekt uz obalu Une nije uklonjen, a betonirane obale i dalje narušavaju prirodni tok rijeke.

Gradonačelnik je prvi put javno najavio početak rušenja 18. septembra 2025. godine, tokom sjednice Gradskog vijeća, rekavši: „Krećemo od Nacionalnog parka Una. Od posljednjeg objekta na obali ići ćemo redom, rušit ćemo betonirane obale, stepenice i sve što je nelegalno građeno. Pozivam vlasnike da to sami uklone prije nas.“ Posebno je naglasio da će se rušenje vršiti sistematično, „da ne bi niko rekao da je neko izuzet“.

Samo osam dana kasnije, 26. septembra, gradonačelnik je objavio sličnu poruku na svom zvaničnom Facebook profilu. Tada je istakao odlučnost da se zaustavi betoniranje obala i naglasio da će se akcije provoditi i na drugim kritičnim lokacijama, uz koordinaciju sa Tužilaštvom USK, MUP-om USK, nadležnim ministarstvima i Nacionalnim parkom Una. Sedić je tada pozvao građane da uklone nelegalne objekte prije intervencije nadležnih službi, ističući da „neće biti nedodirljivih“. Također je najavio izmjene zakonskih propisa i pooštravanje kazni za nelegalnu gradnju, naglašavajući da „ovako više ne može“.

Sedam dana kasnije, 7. oktobra, Sedić je ponovo istakao da vlasnici objekata nisu reagovali na njegove pozive i najavio da će rušenje obuhvatiti i gradsku zonu te sve druge lokacije koje inspekcija utvrdi kao nelegalne. Iako je tada zvanično započeta akcija rušenja, konkretni rezultati ostali su minimalni.

Na kraju oktobra, 30. oktobra, Sedić je na svojem Facebooku profilu odgovorio na kritike javnosti, tvrdeći da nije odustao od rušenja. Tvrdio je da je u oktobru „srušeno samo pet objekata“ te ponovo naglasio koordinaciju sa Tužilaštvom, policijom, kantonalnom i gradskom inspekcijom, Nacionalnim parkom Una i drugim relevantnim akterima. Istovremeno je ponovio da se neće „naslikavati kraj bagera i svakog srušenog objekta“ već da je cilj pokazati da „ima i države i zakona“.

Iako gradonačelnik Sedić u svojim izjavama često ponavlja da „neće biti nedodirljivih“ kada je riječ o rušenju nelegalno izgrađenih objekata uz obalu Une, praksa i retorika pokazuju suprotno. Umjesto da preuzme direktnu odgovornost kroz vlastitu upravu, koja je po zakonu nadležna za provođenje rušenja, Sedić kontinuirano prebacuje teret na druge institucije – Tužilaštvo, policiju, kantonalnu i gradsku inspekciju, pa čak i Nacionalni park „Una“. Ova strategija, očigledno motivisana strahom za političku poziciju i izbjegavanjem stvarnih sukoba s vlasnicima objekata, stvara privid odlučnosti dok u praksi nadležna gradska uprava ne sprovodi ono što je zakonski obavezna. Rezultat je paradoks: dok gradonačelnik javno obećava pravedno i sistematsko rušenje, nelegalno izgrađeni objekti i dalje stoje netaknuti, a on se istovremeno oslobađa direktne odgovornosti.

Poseban problem u cijelom ovom procesu predstavlja potpuni nedostatak transparentnosti od strane Gradske uprave Bihaća. Iako je Sedić i njegova administracija kontinuirano najavljivala rušenje nelegalno izgrađenih objekata i betoniranih obala, javnost grada Bihaća i danas nema pristup preciznim informacijama o lokacijama, broju uklonjenih objekata, vremenskim rokovima ili konkretnim rezultatima akcija. Podaci koji se povremeno navode u izjavama ili na društvenim mrežama često su nejasni i fragmentirani – primjerice tvrdnja da je u oktobru „srušeno pet objekata“ ne sadrži nijednu informaciju o lokaciji, vrsti objekta, stepenu nelegalnosti niti utjecaju na očuvanje rijeke. Ovakav nedostatak transparentnosti ne samo da otežava praćenje stvarnog napretka i odgovornosti gradskih službi, već omogućava i političku manipulaciju javnim mišljenjem. Građani, ekološki aktivisti i nezavisni mediji ostaju bez validnih podataka, dok se retorika o „redovnom rušenju“ koristi za stvaranje privida aktivnosti koja u praksi gotovo da ne postoji.

Analiza svih ovih izjava pokazuje jasnu razliku između političke retorike i stvarne primjene zakona. Gradonačelnik u svojim istupima stalno ističe koordinaciju sa institucijama i potrebu izmjena zakonskih propisa, ali konkretni rezultati ostaju gotovo zanemarivi. Betonirane obale i dalje narušavaju prirodni tok rijeke, dok ekološki aktivisti upozoravaju da ovakva politika služi više političkom marketingu nego stvarnoj zaštiti prirodnog resursa.

Dok gradonačelnik nastavlja da najavljuje akcije i ističe koordinaciju sa institucijama, stvarni rezultati su minimalni. Betonirane obale i nelegalni objekti ostaju netaknuti, dok politička retorika služi za demonstraciju odlučnosti, a ne za stvarnu primjenu zakona. Očigledno je da, bez konkretnih i pravovremenih mjera, rijeka Una i njene obale ostaju ranjive, a obećanja o rušenju nelegalnih objekata ostaju u domenu riječi na papiru.