Primjer Bihaća
Kada je početkom godine Bihać donio odluku koja je uzdrmala kladioničarsku industriju, mnogi su to doživili kao mali presedan u državi gdje se zakoni često zanemaruju.
Naima, gradska uprava Bihaća usvojila je povećanje komunalne takse za kladionice i zatražila da se dosljedno poštuju pravila o njihovom radu.
Kladionice su ovu odluku osporile na sudu, ali je sud sve njihove žalbe odbio. Rezultat?
Čak dvanaest kladionica napustilo je Bihać.
Ovaj potez ulio je nadu javnosti koja je već godinama gledala kladionice pored škole, igrališta...
U gradu koji je decenijama trpio posljedice ekonomske stagnacije i socijalne nesigurnosti, Bihać je konačno povukao potez koji štiti javni prostor i zajednicu.


Rak rana društva
Zakonski gledano, stvari djeluju sasvim jasno.
Prema Zakonu o igrama na sreću Federacije BiH, kladionice ne smiju biti otvorene na manje od 100 metara od osnovnih i srednjih škola, kao i vjerskih objekata.
Ideja je jednostavna: zaštititi mlade i ranjive grupe od rane izloženosti kockanju, jednoj od najbrže rastućih ovisnosti u regiji.
No, kod nas je sve naopako pa mora i ovo.
U desetinama gradova širom BiH, kladionice se nalaze odmah pored školskih dvorišta, preko puta vrtića, tik uz džamije i crkve.
Mnoge od njih sy otvorene prije donošenja trenutnog zakona, pa su ostale “zaštićene”, iako su i dalje na mjestima koja bi danas bila nezakonita.
Kada dođe vrijeme za obnavljanje dozvole, većina općina ne zahtijeva da dokažu udaljenost od škola. Inspekcije su rijetke, reakcije spore, a odgovornost se prebacuje sa jedne institucije na drugu, kako to obično i biva u Bosni i Hercegovini.


Primjer Bihaća nije nov, upitanju je primjena već postojećeg zakona.

Zašto ostali gradovi ne slijede isti primjer?
Ako postoji zakon, ako postoje presude, i ako već jedan grad pokazuje da se može, postavlja se pitanje, zašto ostatak države i dalje dopušta da kladionice osvanu na svakom ćošku?

Da li je riječ o nedostatku političke volje gdje mnogi gradski oci ne žele ulaziti u sukob sa kladioničarskim lobijem.
Valja napomenuti da kladionice imaju zaista enormne godišnje profite.
Ili je pak riječ o lošoj primjeni zakona, pogotovo inspekcija, ali i pored njihovog djelovanja sankcije su minimalne.

Pored ova dva primjera dodao bih i još jedan, koji mi se čini kao vrlo moguć.
Riječ je o financijskom interesu općina.
Mnoge općine računaju upravo na prihod od taksi od kladionica, čak i ako je kratkoročno profitabilno skoro uvijek se zanemare posljedice ovisnosti, raspada obitelji, siromaštva i mnogih drugih.
Sa druge strane, istakao bih i naš narativ.
Primjeri Jablanice, femicida, Tuzle itd.
Poneki protest i to je to, malo se provlači po društvenim mrežama i to je sve.
Ako primjenimo ovo na kladionice, shvatamo da svima smetaju a niko ne poduzima ništa.
Bihać je i uspio jer se dobar dio javnosti digao na noge.


Vrijeme je da postavimo pitanje ostalim zajednicama i gradovima :
Ako Bihać može - zašto ne mogu i Mostar, Tuzla, Zenica, Sarajevo, Konjic, Široki, Trebinje?
Ako je u jednom gradu moguće provesti takav zakon i zaštititi djecu i vratiti javni prostor građanima - šta nas tačno spriječava da to bude standard u cijeloj državi?

Bihać je pokazao put.
Pitanje je - da li ga slijedimo ili ne.