Jučer je u Benkovcu otkazan kulturni festival, jer onima koji od kulture nisu vidjeli ni k, smeta kulturni program o kojemu pojma nemaju. Ili im, zapravo, smeta onaj dio o kojemu imaju, a to je film Mirotvorac.

Festival “Nosi se” trebao je trajati od 22. do 29. kolovoza, promovirajući nenasilje, dijalog, umjetničko propitivanje ratne prošlosti i društvene zbilje. Između planiranih događanja bila je i projekcija dokumentarca Mirotvorac, koji istražuje zloslutni slučaj ubojstva šefa osječke policije Josipa Reihl-Kira. Film senzibilno rekonstruira trenutak kada je on, unatoč svemu, zastupao ideju da je “bolje pet godina pregovarati, nego pet minuta ratovati”.

No, festival je bio prekinut prosvjedom zabranitelja i navijača koji su verbalno i fizički napali organizatoricu Melitu Vrsaljko i novinare, policija nije intervenirala adekvatno, a najzad festival je odgođen zbog “sigurnosnih rizika”. Glupost je pobijedila kulturu.

Šokantna je sklonost tog rudimentarnog protesta! Kći zabranitelja pjeva pjesme udovice ratnog zločinca Arkana, čak se ponosi time! Emili Genda, kći jednog od vođa prosvjeda, napisala je: “Pa što ako pjevam Cecu?… Tata me učio da volim svoje i poštujem tuđe.” Što je njezin odgovor na ironično napisan status na društvenoj mreži Melite Vrsaljko: “Uistinu sam uživala gledajući njezin TikTok video… ništa mi već dugo nije izazvalo takav topli osjećaj jugonostalgije kao taj video…” Jer, siroti nacionalisti ne kuže da ih smetaju ljudi lijevih i mirotvornih političkih uvjerenja, dok im je poštivanje tuđeg podrška istima kao oni, samo s druge strane. Biti mirotvorac opet znači nositi glavu u torbi. A možda i proći kao Raihl-Kir.

I dok se ovakvi kulturni događaj odgađaju zbog nepismenosti rulje, država reagira mlako. Ministarstvo kulture i medija izražava solidarnost i nadu da se situacija neće ponoviti iako nevladine udruge poput Documente upozoravaju da nekoliko prijava “neće riješiti problem širenja mržnje”. Pozivaju na sustavnu reakciju, reformu obrazovanja i jasno državničko reagiranje.
Dok žene organiziraju, vode, postavljaju pitanja i doprinose javnoj raspravi, neke retrogradne figure preuzimaju monopol nad “vrijednostima” – i to nasilno, a institucije sustavno ne čine dovoljno da zaštite pravo svakoga na kulturu, govor i rad. Tako rulja, uz diplomatsku pokornost vlasti, postaje zakon!

Thompsonovi koncerti najavili su opasnost puštanja naci(onali)stičkog duha iz, mislili smo ranije, čvrsto zatvorene boce. Ali u Hrvatskoj vidimo da smo bili u zabludi, bocu nismo dovoljno čvrsto zatvorili. Kraljuje rulja koja zaziva rat, agresiju i mržnju jer se u drugim oblastima ne zna snaći, dok se umjetnost koja promišlja, razara proratni i huškački narativ, propituje ili potiče empatiju, guši.
A što se Jugoslavije tiče, davno bi umrla dostojanstvenom smrću da nema ovih opskurnih umova koji je na aparatima održavaju na životu videći je u kulturi, kazalištu, umjetnosti i svemu drugom što ih živcira i što ne razumiju.

I tako dolazimo do srži – u ime nacionalnog ponosa rulja pobjeđuje kulturu i institucije države za koju su se navodno borili, pokazuje svu raskoš svoga licemjerja i, kao gratis, svu svoju nepismenost i potrebu za ratom. A čime država kojom se diče, posve gubi smisao. U državi zakon i kulturu ne određuje pijana rulja, institucije nisu poslušni promatrači nasilja a policija napadnutima može osigurati zaštitu. Sve ovo je rulja suspendirala u Benkovcu ovih dana, čime je dala hrvatskoj državi trenutak za buđenje iz sna ili za samouništenje.