Već dugi niz godina navikli smo da slušamo pronacionalističke izmišljotine kako su partizani uglavnom bili Srbi, kako su partizani upropastili Srbe, te kako su partizani izmislili istoriju uništavajući prava dokumenta o kojima, nekim čudom, dubokoumnici srpskog nacionalizma nekako znaju. Kažu da pobjednik piše istoriju, pa kako onda možemo znati išta iz istorije osim onoga što je pobjednik navodno napisao? Očigledno se radi o lažima i poluistinama. Jedna od ovih poluistina je i ta da je Valter bio četnik. O čemu se zapravo radi?

Za vrijeme Drugog svjetskog rata dve su osobe nosile pseudonim ''Valter''. To je bio sarajevski komunista Vladimir Perić Valter i beogradski četnik Žarko Todorović Valter.

ČETNIČKI VALTER

Žarko Todorović bio je pripadnik obavještajne službe ravnogorskog pokreta na početku rata i postavljen je od Dragoljuba ''Draže'' Mihailovića da nadgleda rad nacističke vojske u Beogradu, kao i da poveže četnički pokret sa izbjegličkom vladom i engleskom obavještajnom službom. Oko sebe je okupljao ilegalce koji su bili srpski nacionalisti opredjeljeni za kralja i monarhiju, ali koji su se protivili nacističkoj okupaciji.

Održavao je veoma usku komunikaciju sa četničkom komandom na principu ''need to know only'', pa je zbog svojih aktivnosti špijunaže okupatora završio u logoru Mathausen 1943. godine, a potom premješten u lakši pritvor. Za razliku od beogradskih komunista, oni nisu vodili oružanu borbu protiv fašista, davajući samo obavještajne informacije o radu okupatora svojoj četničkoj bazi u nadi da će upad savezničkih vojski riješiti pitanje okupacije zemlje.

U međuvremenu četnički vrh pravi sporazum sa okupatorom u borbi protiv komunista (počev sa sporazumom u Divcima zime 1941. godine) smatrajući da su komunisti veća prijetnja po monarhistički poredak nego što su to nacisti koji su tu ''privremeno''. Komunisti, koji su propagiranjem ideja narodne vlasti i radničke demokratije oko sebe okupili narod iz socijalne baze (radnike, seljake, omladinu, studente i progresivne intelektualce) svih nacionalnosti, postali su prijetnja za četnički pokret koji je branio stari sistem klasne vladavine, kao i za ideju velikosrpskog poretka Homogene Srbije koja je bila ideološki okvir ravnogorskog pokreta čiji je temelj bio genocid nad Hrvatima i muslimanima. Temeljni razlog četničke saradnje sa nacistima je bio u tome što nova okupacijska vlast na dira u vlasničke odnose.

Po završetku rata Žarko Todorović emigrira u Francusku i pridružuje se Legiji stranaca u kojoj je bio deset godina, učestvujući u brojnim imperijalističkim ratnim zločinima na području Indokine, najviše u borbi protiv narodne vlasti u Vijetnamu.

PARTIZANSKI VALTER

Vladimir Perić Valter je bio sekretar Mjesnog komiteta KPJ u Sarajevu. Nadimak ''Valter'' dobio je po pištolju Valter P38 koji je uvijek nosio sa sobom. U gradu je organizovao mrežu partizanske obavještajne službe koja je svoje ćelije imala u preduzećima, naseljima i pojedinim institucijama prateći tako rad okupatora, slušajući i nadgledajući njihove aktivnosti. Ovo je pratilo organizovanje udarnih grupa (Petorke) koje su sabotažama sprečavale jačanje okupatorskih vojski na frontu zadavajući snažne udarce u gradovima. Ove grupe su imale vrlo ograničen kontakt sa predstavnicima Vrhovnog štaba, osiguravajući tako ograničen tok informacija u slučaju da neko od drugova bude zarobljen. Obezbjeđujući ilegalnu radio stanicu ''Meho'' omogućio je direktnu vezu sa ilegalcima u gradovima i partizanskim jedinicama u šumi, kao i sa Vrhovnom komandom.

Veliku pomoć u borbi protiv okupatora Valter je obezbijedio kroz rad Narodne pomoći gdje se prikupljalo oružje, municija, hrana i odjeća za partizanske borce, kao i za njihove porodice u gradovima, a pogotovo one čiji su pripadnici završili u logorima ili poginuli u borbi. Ovo je stvaralo jednu mrežu povjerenja i solidarnosti, pa je veliki broj obavještajnih informacija došao i od samog naroda u gradu. Simpatije koje je stekao od naroda nisu došle samo od ovoga. Valter je propagirao ideje novog društva, demokratije, mira i sigurne egzistencije, kao i jedinstva svih radnih ljudi, pa je tako veliki broj ustanika privukao partizanskim redovima. Ovo je ojačalo moral ilegalaca što je dodatno otežalo skupljanje informacija iz prebijanja koje je okupator vršio nad pobunjenim narodom. Obećanje da će osloboditi zemlju od okupatora i skinuti sa vlasti parazitsku monarhijsku klasu partizani su tako u svoje redove primili široke slojeve seoske sirotinje i nadničara koje je ovaj sistem doveo do gladovanja.

Valter je radio i prije nego što je došao u Sarajevo dok je bio partijski rukovodilac Trećeg udarnog bataljona Ozrenskog odreda. Iako su pozivali četnike da im se pridruže u zajedničkoj borbi protiv okupatora i za novo društvo, sredinom maja 1942. godine, nakon što je Mihailović napravio sporazum sa okupatorom, krenuo je niz četničkih pučeva u zajedničkim vojnim redovima. U selu Bijela Voda kod Sokoca tri od četiri čete Trećeg bataljona prešle su na stranu četnika i izvršile napad na Štab bataljona i četvrtu četu koja je ostala lojalna partizanima. Četnici su uspjeli da ubiju dvadeset partizana, a Valter je bio ranjen i zarobljen. U međuvremenu u četničke redove dolazi vijest da sa Romanije stiže nekoliko stotina partizanskih boraca Majevičkog bataljona, pa su četnici u strahu od odmazde pustili zarobljene partizane i pobjegli.

Do kraja rata Valter je sijao strah među okupatorskim jedinicama i narodnim izdajnicima. Svaka ilegalna akcija u Sarajevu nosila je sa sobom strah od njegovog imena. Tako će ostati do završnih borbi za oslobođenje grada gdje je Valter sa drugovima čuvao električnu centralu koju su ustaše pokušale da unište dok su bježali pred partizanskim napadima. Valtera je 6. aprila 1945. godine ubila minobacačka granata.

ČETNICI ILI PARTIZANI?

Da četnici nisu počinili niz ratnih zločina, ubistava i silovanja da li bi ih podržali? Da nisu prišli okupatoru da li bi ih podržali? Da su četnici zapravo, kako tvrdi nacionalistička vlast u RS-u, bili antifašistički pokret da li bi podržali njih ili komuniste? Riječ je o ideologiji koja vam je bliža.

Ideološki okvir četnika odgovara ekonomskim odnosima klasnog društva u Drugom svjetskom ratu. Četnici štite monarhistički sistem, štite sistem privatnog vlasništva i eksploatacije rada, štite privilegije vladajuće klase, štite zemlju bogatih seljaka na kojoj rade seoski nadničari i kmetovi, štite patrijarhalni sistem i žele proširiti vlast srpske političko-ekonomske elite na ostale jugoslovenske oblasti. Oni, isto kao ustaše za hrvatsku elitu, žele da ili sprovedu politiku etničkog čišćenja u kojoj će srpskoj eliti omogućiti vlasništvo nad zemljom na kojoj su Hrvati i muslimani ili će Hrvati i muslimani prihvatiti Srbe kao građane prvog reda u čijoj će Jugoslaviji ostali narodi biti obespravljeni.

Na isti način su ustaše zamislile Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja je krajem Drugog svjetskog rata uništena, ali čija se ideja rehabilitovala u tzv. Domovinskom ratu i operaciji Oluja. Isto tako su pobijeđeni i četnici sa idejom Homogene Srbije, koja se takođe rehabilitovala u tzv. Odbrambeno-otadžbinskom ratu u pokušaju stvaranja srpskih autonomnih oblasti koje će se pripojiti matici Srbiji, a unutar kojih će drugi narodi ili dobiti status nacionalne manjine (narodnosti) ili će biti etnički očišćeni. Dokaz tome je protjerivanje stotina hiljada Hrvata iz oblasti Krajine, kao i protjerivanje Hrvata i Bošnjaka na teritoriji Republike Srpske u BiH.

Ideologija partizana je u potpunosti suprotna ovome. Partizani, vođeni revolucionarnim idejama komunizma, u Jugoslaviji sprovode ideje lokalnog internacionalizma i radničke demokratije. Ovo znači preuzeti političku i ekonomsku vlast, nacionalizovati sva ekonomska dobra i predati radnicima na upravljanje (samouprava). Samim tim što radnici kao klasa upravljaju, oni imaju i zajedničke interese - razvoj društva u interesima zajedničkog napretka svih. Nijedan narod neće imati privilegiju u odnosu na neki drugi. To je tajna partizanskog uspjeha u okupljanju naroda oko sebe. Srbi koji su ustali protiv ustaškog noža, bez ove socijalne dimenzije koju su partizani dali, zasigurno bi prišli manipulativnoj ideologiji koja proizlazi iz njihovih redova kao vladajuća - četnicima. To je ono što se desilo 90-ih godina kada nije bilo komunističkih snaga da spriječe bratoubilački rat što je ostavilo nacionalistima slobodan prostor za manipulaciju.

Da, postoje dva Valtera, ali samo jedan od njih je istinski heroj - Vladimir Perić Valter. Tužno je gledati nacionaliste kako od reakcionara i izdajnika pokušavaju praviti heroje. Ali, to je ono što im održava vlast i ono što baca prašinu u oči narodu kako ne bi vidio da sistematski već trideset godina bira vlastite dželate.