Tri kadra iz arhiva Markéte Čheidzeove bilježe stambeni Bihać izvan gradske jezgre tridesetih godina, prag, avliju i sokak pod šindrom, s bošnjačkim ženskim kolektivom i djecom u prirodnom ambijentu mahale. Fotografije su rijedak izvor o odjeći, gradnji i ritmu svakodnevnice.
Fotografije Bihaća iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća najčešće su vezane za motive koji potvrđuju grad kroz njegove prepoznatljive tačke, pa je stambeni sloj potisnut u pozadinu, kao neimenovana scenografija. Tri ovdje predstavljena kadra rade suprotno, ne traže panoramu ni monumentalnost, nego se zadržavaju na mjestima gdje se život odvija bez posredovanja, na pragu kuće, u avliji i u sokaku, među drvenim ogradama i krovovima pod šindrom, uz odjeću viđenu u svakodnevnom nošenju. Upravo zato ove fotografije vrijede više nego što im sugerira njihova skromna kompozicija, jer otvaraju vidljivost bošnjačkog mahalskog života u Bihaću u periodu kada se modernizacija nazire kroz infrastrukturu, dok stambena kultura i dalje počiva na drvetu, avliji i kućnom redu.
Građa je u metapodacima pripisana Markéti Čheidzeovoj, uz napomenu da potječe iz arhiva autorke, a jedan kadar je označen češkim nazivom Domky v Bihači uz licencu Creative Commons Attribution ShareAlike 4.0. O autorici se ovdje može govoriti samo u granicama tih oznaka, dok se tumačenje zadržava na onome što je na fotografijama provjerljivo, odnos ljudi prema prostoru, tip gradnje, materijali, odjeća i svakodnevna organizacija mahale.
Markéta Čheidzeová i arhivski okvir građe
Ove fotografije nose obilježja privatnog arhiva koji je u jednom trenutku dobio javni život, što se vidi po urednim naslovima na češkom jeziku i naznačenoj licenci na jednom kadru. Takav okvir je važan za Bihać, jer pokazuje da se mahalski sloj grada, onaj koji se rijetko snima za razglednice, mogao pojaviti u objektivu osobe koja nije bila dio lokalne samoreprezentacije, nego posmatrač s drugačijim kulturnim repertoarom. U praksi, to često znači i drugačiji izbor motiva, manje pažnje prema znamenitosti, više pažnje prema kući, ogradi, licima i svakodnevnom rasporedu tijela u prostoru, a upravo to je ovdje slučaj.
Istovremeno, metapodaci s formulacijom arhiv autorke upućuju na to da je riječ o građi koja nije nastajala kao naručeni novinski ili službeni materijal, nego kao privatna serija, u kojoj se bilježi ono što fotografkinji izgleda vrijedno pamćenja. U Bihaću se to pretvara u rijedak dokument stambenog grada, bez potrebe da se taj grad unaprijed objašnjava.
Prag i bošnjački ženski kolektiv u mahali
Markéta Čheidzeová, Ženy z Bihaće (01), arhiv autorke, prva polovina tridesetih godina dvadesetog stoljeća.
Licenca: Creative Commons Attribution ShareAlike 4.0
Na prvoj fotografiji skupina djevojaka smještena je uz drvenu kuću, u zoni koja nije ni potpuno unutra ni potpuno vani, u sjeni koja pripada kući, ali je otvorena prema ulici. Konstrukcija objekta je čitljiva kroz stubove i grede, a ograda od uspravnih dasaka stoji kao jasna granica posjeda, što je tipično za mahalsku organizaciju prostora u kojoj se privatnost čuva prostornim redom, a ne izolacijom. Raspored sjedenja u nizu i prisustvo djece u rubnim dijelovima kadra govore o pragu kao mjestu boravka, mjestu gdje se sjedi, razgovara, prati kretanje u sokaku i dijeli vrijeme, što je u bošnjačkoj gradskoj sredini tog doba jedan od prepoznatljivih oblika zajedničkog života.
Odjeća je ovdje važna upravo zato što nije stilizirana. Marame su vezane praktično, slojevi su prilagođeni radu i boravku na otvorenom, a držanje tijela nema ateljesku ukočenost, što fotografiju čini pouzdanijom od svake naknadne rekonstrukcije. U takvom kadru bošnjačka svakodnevica nije prikazana kao simbol, nego kao stanje, žene i djeca u prostoru koji pripada kući, ali je društveno propusan, jer mahala živi na tim polugranicama.
Ovaj kadar je vrijedan zato što pokazuje društveni život mahale na nivou kuće. U kasnijoj urbanizaciji upravo taj sloj postaje teško rekonstruisati, jer ga zamjenjuju drugačiji oblici stanovanja i drugačiji obrasci boravka izvan zatvorenog prostora.
Avlija, odjeća i mjerljivost svakodnevice
Markéta Čheidzeová, Ženy z Bihaće (02), arhiv autorke, prva polovina tridesetih godina dvadesetog stoljeća
Licenca: Creative Commons Attribution ShareAlike 4.0
Druga fotografija prikazuje dvije žene u avliji, s kućom pod šindrom i ogradom koja zatvara prostor, a u pozadini se uočavaju stubovi i vodovi, što situaciju smješta u vrijeme kada se infrastrukturne promjene uvode, dok stambeni obrazac ostaje stariji i stabilan. Ovdje je posebno vidljivo da je avlija radni i životni prostor, tlo je neravno, bez uređene podloge, a obuća i držanje tijela prilagođeni su kretanju po zemlji, što je sitan, ali metodski važan podatak, jer pokazuje odnos odjeće i prostora.
U odjeći se uočava slojevitost i funkcionalnost. Jedna figura nosi svjetlije, šire komade, druga tamniji donji dio i svjetliji ogrtač ili maramu spuštenu preko glave i ramena. To su oblici nošenja koji odgovaraju bošnjačkoj ženskoj kulturi u mahali, gdje odjeća čuva mjeru, a istovremeno omogućava rad i kretanje. Fotografija je dragocjena jer odjeću ne odvaja od prostora, pa se vidi kako se žensko prisustvo organizira u avliji, u poluprivatnom prostoru koji je zatvoren ogradom, ali otvoren prema svjetlu i prema dnevnom ritmu.
Sokak pod šindrom, stambeni Bihać kao topografija
Markéta Čheidzeová, Domky v Bihači, arhiv autorke, prva polovina tridesetih godina dvadesetog stoljeća.
Licenca: Creative Commons Attribution ShareAlike 4.0
Treća fotografija, naslovljena Domky v Bihači, daje sokak kao topografsku činjenicu. Ulica je uska, podloga je zemljana ili šljunkovita, ograde su drvene, kuće su pod šindrom, a u lijevom prednjem dijelu kadra vidi se složeno granje uz ogradu, što je direktan trag kućne ekonomije grijanja i pripreme drva. Ovaj detalj nosi veliku težinu, jer pokazuje kako se materijal odlaže na ivici posjeda, u dodiru s komunikacijom, pa sokak postaje i prostor kretanja i prostor svakodnevnog rada.
U pozadini se nižu kuće s visokim krovovima, a u daljini su figure koje služe kao mjerilo širine i udaljenosti. Drveće bez lišća sugerira hladniji dio godine ili rano proljeće, dok stub u kadru potvrđuje prisustvo infrastrukture u stambenom prostoru. Ovaj kadar je važan jer pokazuje Bihać bez reprezentacije, kao grad kuća, ograda i sokaka, a to je sloj koji se najbrže gubi u kasnijim preinakama, zato što ga zamjenjuju novi materijali i drugačiji obrasci stanovanja.
Fotografska građa i kredit
Fotografije: Markéta Čheidzeová, arhiv autorke, prva polovina tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Naslovi u metapodacima: Ženy z Bihače, Domky v Bihači. Licenca uz fotografiju Domky v Bihači: Creative Commons Attribution ShareAlike 4.0.
