Nasljeđe Laži porodice Čalić i selektivni narativi o "Muslimanskom" Sarajevu

Porodično porijeklo i akademski putevi Marie-Janine Čalić i njen otac, Eduard Čalić, dijele biografske korijene u zagrebačkoj jevrejskoj zajednici, nasljeđe koje je oblikovalo i njihov identitet i njihove intelektualne putanje.

Eduard Čalić, rođen u Zagrebu 1922. godine, odrastao je u raznolikom predratnom jevrejskom miljeu, preživio ratna razaranja Drugog svjetskog rata, a kasnije postao poznat kao historičar nacističke Njemačke i Nirnberških procesa. Njegovo jugoslavensko-hrvatsko porijeklo i poznavanje regionalnih jezika uticali su na njegovo široko pisanje o balkanskoj i evropskoj diplomatiji.

Marie-Janine Čalić, iako se profesionalno formirala u Njemačkoj, održava vezu s tim nasljeđem.
Njeno zagrebačko i istarsko porijeklo suptilno oblikuje njen akademski fokus na Jugoistočnu Evropu, bivšu Jugoslaviju i historijske sile koje su oblikovale Balkan. Zajedno, njihove biografije odražavaju isprepleteno nasljeđe hrvatskih korijena, zagrebačkog jevrejskog identiteta i trajnog bavljenja burnom historijom regiona.

Sarajevska priča: Krava koja muče, ali ne daje mlijeko.
Kritika selektivne optike Marie-Janine Čalić, pišući iz daljine, predstavalja rast muslimanske prisutnosti u Sarajevu kao društveni problem. Kritičari, međutim, tvrde da potpuno ignoriše sistemsku represiju koju katoličke hrvatske strukture provode nad Bošnjacima u područjima pod svojom kontrolom — represiju koju mnogi otvoreno nazivaju aparthejdom.

Ona ne spominje: Da Hrvata ima oko 8% u Bosni i Hercegovini, ali insistiraju na dominaciji nad političkim strukturama u državi u kojoj Bošnjaci čine 55%; pod izgovorm ugroženosti" da su hrvatski politički i vojni lideri osuđeni u Hagu za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP)protiv Bošnjaka; da je u Širokom Brijegu ustaški grafiti prekrivaju grad — slavljenje istih onih fašističkih snaga od kojih je njen otac navodno bježao.



Da ignoriše da su mnogi od tih “tolerantnih” katoličkih Hrvata u Bosni tokom Drugog svjetskog rata bili dio Hitlerovih formacija — istih onih od čije je ideologije njen otac izgradio karijeru prodajući knjige koje su kasnije proglašene falsifikatima.

Stvarnosti koje prešućuje Kao akademik i novinar, Čalić se optužuje da zanemaruje dugogodišnje odbijanje mnogih hrvatskih katoličkih zajednica u BiH da svoju djecu šalju u škole zajedno s bošnjačkom djecom.

Ne spominje ni revitalizaciju osuđenih ratnih zločinaca, kojima se podižu spomenici širom Hercegovine — od istih struktura odgovornih za etničko čišćenje tokom 1990-ih. Dok Čalić problematizira “muslimanski karakter” Sarajeva, prešućuje da su mnogi Bošnjaci tamo završili samo zato što su protjerani iz svojih gradova: * Čapljina * Stolac * Zapadni Mostar * Kupres * Tomislavgrad * Posušje itd.

Ova područja — danas gotovo potpuno Bosanskih hrvata ili ti katolika — mnogi vide kao “nagrađena” za zločine koje su počinile snage HVO-a uz podršku Zagreba i Franje Tuđmana, koji je imao dogovor sa Slobodanom Miloševićem o podjeli Bosne između Hrvatske i Srbije.

Čalić ne spominje ni rušenje Starog mosta u Mostaru, UNESCO-ovog spomenika, koje su izvršile hrvatske snage. Ne spominje ni činjenicu da gotovo niko nije procesuiran za hrvatske logore za Bošnjake koji su postojali širom Hercegovine tokom rata. Umjesto toga, problem su joj muslimani u Sarajevu.

Dvostruki standardi:
Od Njemačke do Balkana posebno se ističe ironija da novinarka iz Njemačke — zemlje u kojoj se ljudi hapse ili tuku zbog slogana “Od rijeke do mora, Palestina će biti slobodna” — podučava Bosance o toleranciji. Njemačka se svakodnevno suočava s porastom zločina iz mržnje prema muslimanima i porast islamofobije, dok AfD, stranka sa dokumentovanim ekstremističkim korijenima, je dio vlade ili ulazi u vlade pojedinih pokrajina.

Pa ipak, Marie-Janine Čalić, novinarka državnog medija, pronalazi problem ne u normalizaciji krajnje desnice u vlastitoj zemlji, nego u postojanju muslimana u Sarajevu. Očigledno nikada nije bila u Konjicu, gdje i danas stoji minaret koji su snage Herceg-Bosne srušile — dok je katolička crkva u istom gradu bila zaštićena od strane Armije RBiH.

Za njene kritičare, ona samo ponavlja narative koji su tokom rata dolazili iz istih hrvatskih nacionalističkih krugova odgovornim za masovne zločine.



Eduard Čalić: Kontroverzno intelektualno nasljeđe Hapšenje, protivrječnosti i rani signali upozorenja Eduard Čalić — rođen 1910. — postao je poznat 1960-ih kao zagovornik teze da je nacistički vrh organizovao požar Reichstaga 1933. godine.

No, njegova lična biografija i navodi o falsifikovanju dokumenata ozbiljno su narušili njegov kredibilitet. Nakon Drugog svjetskog rata ostao je u Njemačkoj kao novinar. Godine 1946. uhapsile su ga jugoslavenske vlasti zbog navodne saradnje s okupacijskim snagama.

On je to negirao, ali njegova kasnija tvrdnja da je bio u nacističkom logoru 1941. nije se poklapala sa javnim evidencijama koje su ga prikazivale kao aktivnog novinara u Berlinu u to vrijeme. Te kontradikcije postale su ključne u kasnijim procjenama njegovog rada. Falsifikator.

Dokumenti o Reichstagu Godine 1968. Čalić je objavio knjigu Ohne Maske, za koju je tvrdio da sadrži transkripte privatnih razgovora iz 1931. između Hitlera i leipziškog urednika Richarda Breitinga.

Tvrdio je da ti razgovori pokazuju Hitlerovu namjeru da zapali Reichstag kako bi ojačao političku moć. Kroz tzv. Luksemburški komitet, Čalić je objavljivao dokumente za koje je tvrdio da potvrđuju nacističku zavjeru, koje su se kasnije pokazali kao fabricirani.

Kritike i optužbe za falsifikate Historičari su ubrzo reagovali:
1. Lingvističke nepravilnosti — pojedini dijelovi transkripata zvučali su kao prevodi sa srpskohrvatskog.
2. Nepostojeće originalne dokumente — mnogi dokumenti koje je objavio navodno su postojali samo u njegovom posjedu.
3. Proturječnosti u njegovoj biografiji, koje su potkopavale njegovo profesionalno povjerenje. 4. Presudu njemačkog suda, koji je dozvolio da ga se opisuje kao “sumnjivu osobu”, upravo zbog pitanja vjerodostojnosti. Da ne nabrajam.

Nasljeđe Iako je održavao živom teoriju o nacističkoj zavjeri oko Reichstaga, njegovi radovi se danas smatraju nepouzdanim ili fabrikacijama, ili narodno rečeno, prostim lažima.
Umjesto da ga se pamti kao uzbunjivača, mnogi ga vide kao primjer kako se historija može iskriviti kroz sumnjive dokumente i samostalno kreirane narative. Kakav Čača takva i kćer.

Marie-Janine Čalić tvrde da njen pristup Sarajevu odražava selektivno tumačenje, tipično za mnoge zapadne komentatore. Optužuju je da ignoriše Herceg-Bosanski ili ti nacionalistički zulum, ratne zločine i današnje prakse isključivanja, dok se fokusira gotovo isključivo na vjerski identitet stanovnika Sarajeva.

Njihova poruka je jasna: nemoguće je razumjeti današnju Bosnu bez uvažavanja sila — nasilnih, nacionalističkih i često podržanih od Zapada da muslimani nestanu— koje su oblikovale njenu poslijeratnu stvarnost. Sve dok komentatori poput Čalić ne priznaju te realnosti, njihovi tekstovi će mnogim ljudima iz ovog regiona izgledati kao narativi potpuno odvojeni od stvarnog iskustva onih koji su rat preživjeli.

Ne fašizmu, istina izmedu naslijeđu laži.

https://berlinexperiences.com/who-was-really-responsible-for-the-reichstag-fire-mythbusting-berlin/