Niko ne očekuje da u Domu penzionera bude kao u nekom luksuznom hotelu, niti da je sve pozlaćeno… Ali očekuje da budu normalni, osnovni, neophodni i prije svega, ljudski uslovi/uvjeti za boravak i dio ili ostatak života osoba/ starijih/ penzionera/ bolesnika. Niko nije tamo jer želi i vjeruje da će mu biti predivno.

Neki, doslovno, nemaju nikoga i dom je jedina opcija. Neki imaju mnoge, ali ti mnogi nemaju vremena ili načina da budu “na raspolaganju” i rješenje je dom. Mnogo je bolesnih koji su prisiljeni da budu u domu (jer ipak, to treba biti mjesto za što ljepšu starost), a dobiju suprotno jer dijagnoze su takve da, i kada budu svjesni istine i situacije, ne budu shvaćeni ozbiljno jer - oni su senilni, dementni i sl. Umjesto da budemo sretni jer postoji dom, treba da strepimo!? Ideja doma je odlična, ali evo realnost često ima druge planove. Zaista čast izuzecima i šteta da svugdje nije tako kao kod njih.

Ne treba suditi, svako ima svoje razloge i to nije tema ovog članka. Kako god da zvuči - dom je mnogima opcija za spas i bijeg od lošeg (jer nismo svi, na sreću isti - pametnom išaret dosta). Ne mora nužno biti da su za dom samo stariji i bolesni, mnogo je samo starijih - nekima nije lijepo sa najrođenijima, neki se smatraju viškom, neki žele društvo...

Uglavnom, mnogo bitna i preopširna tema. Tema, koju je obuhvatio požar, koji je uzeo mnogo života i mnoge povrijedio, bore se… Žalosno, teško, bolno i na koncu, neshvatljivo. Uzrok požara više i nije toliko bitan, jer se vrijeme i životi ne mogu, nikako vratiti. Ali evo, bitno je vidjeti i saznati kako su ti stariji živjeli u tom domu. Samo nekoliko fotografija je potrebno da se uvjerimo u tu oskudnost, neurednost, vlagu, zapuštenost!

I sada “veliki” pričaju kako će pomoći i izdvojiti finansije! Predivno baš, da se insan naježi. Ne obilaze, ne interesuju se i ne izdvajaju kada treba, kada je neophodno za pristojan boravak, ali će nakon požara to da urade…

Samo dio fotografija spojih u jednu i dovoljno da se naježim, sažalim, ma stidim! Samo dijelić istine koji "na vakat" izađe na vidjelo. A kome su mogli da se obrate? Da se požale? Ukažu na probleme i nedostatke? Nikome! Ma pusti stare šta pričaju… Da, baš. Ti stari se izboriše da nam ostave nešto, što evo stručno uništavamo u svakom smislu, jer "odgovorni" ne reaguju na vrijeme ili, najčešće, nikako.

Ovdje ne pišem o onima koji su radili u domu, zasebna tema. Možda su bili loši, a možda predivni i onda se svi ovi neuslovi lakše podnesu - kada imaš brigu, lijep odnos i lijepu riječ. Samo što to, pogotovo sada, ne možemo saznati. Nadam se da je tako bilo - da su te osobe imale ljubaznost od zaposlenih jer su na kraju zavisili od njih. A stariji ne traže puno, niti im puno treba… Možda šetnja ako mogu, neka društvena igra, utakmica, serija, a ostalo je poznato - i tako dan za danom. Do tragedije, koja i to malo uništi i uze.

Dragi naši stariji, izgubiste život, ni zamisliti ne možemo kako. Pokušaji da nekoga dozovete, dođete do zraka, nekog izlaza, da se spasite, ali… Dovoljno ste patili (pored starosti i bolesti) dok ste “živjeli” u tom ambijentu (nemam naziv nakon fotografija), a sad požar…

Mnogo je pitanja, od samog uzroka (čisto da se zna i ima o čemu pisati da se ostalo smetne), do odgovora zašto su baš te osobe bile na tako visokom spratu… O uslovima je sada kasno bilo šta provjeravati. Žao mi je svakog života kojeg plamen odnese uz sve tegobe koje su ti životi nosili u sebi - bilo da je u pitanju starost, bolest i taj svakodnevni minimalni tračak života u domu uz loše, davno dotrajale, pokvarene, razvaljene stvari, zidove pune vlage, krišku hljeba…

Dom treba biti utjeha, spas, dobra alternativa za one koje volimo, a ne možemo iz bilo kojeg razloga da im se posvetimo i stalno budemo uz njih (udaljenost, novac, poslovi i obaveze, šta god), a ne preživljavanje! Dok ovo pišem, sve je više naslova o tome kako je ovaj dom bio među najskupljim u BiH i da se odavno spominjalo o lošim uslovima, ali eto, prođe nezapaženo jer je sasvim "nebitno". I tako, još jedna tragedija zvana: Svakog čuda za tri dana dosta! Jadni smo.

Stari naši, stradali, halalite nam! Ustvari, nemojte! Ne zaslužujemo!

Ne ponovilo se!