I tako, osvanuo je novi dan u selendri zvanoj BiH. Naslovnice medija preplavljene su najnovijim ubistvom, ovaj put u Ključu. Naime, sinoć je 63-godišnji muškarac upotrebom vatrenog oružja usmrtio svoju suprugu, te se sam prijavio policiji. Iako je dotični odmah uhapšen, malo koristi ima za tragično stradalu ženu.

Zabrinjava i javno mnijenje kada su u pitanju ubistva. Naime, javnost Bosne i Hercegovine ne čini se, a ruku na srce i ne želi, da razumije termin „femicid“. Tako se po društvenim mrežama, internet portalima i blogovima razmeću argumentima kao što su „ubistvo je ubistvo, zašto žene dobijaju svoj termin a muškarci ne“, i „zabrinjava nas kategorizacija zločina“.

Argumenti koji su svojevrsni indikator nezadovoljstva, kao i jednog veoma plitkog razmišljanja koje dolazi velikim dijelom od strane muške populacije.

Odakle dolazi termin Femicid?

Termin femicid, prvi put je upotrijebljen 1976. godine kada je i započela javna rasprava o nasilju muškaraca nad ženama u Londonu. Tako, isti taj termin označava nasilje muškaraca nad ženama, a motivisano je emocijama mržnje, strasti kao i rastućeg vjerovanja da muškarci imaju pravo vlasništva nad ženama.

Ipak, veliki dio populacije postavlja pitanje da li je taj termin, ili kategorizacija zločina uopće potrebna. Pitanje koje vrlo često biva postavljeno bez ikakve argumentacije ili znanja o problematici ove teme.

Da stavimo to u malo jasniju perspektivu, podaci UN-a, preciznije UN Women organizacije, iz 2023. godine pokazuju da u prosjeku, svakih 10 minuta jedna žena bude krvnički ubijena od strane partnera ili porodice. Ovaj podatak predstavlja poražavajuću statistiku i koliko god se neki ne bi željeli složiti, suočava nas sa činjenicom da ogroman dio populacije i dalje smatra žene inferiornijim spolom te sebi daje za pravo da čini šta god poželi.

BiH i Femicid

No, vratimo se na temu femicida u Bosni i Hercegovini. Država Bosna i Hercegovina nema adekvatne mjere zaštite kada je u pitanju zaštita žena i djece. Proteklih mjeseci, ako ne i godina, svjedočili smo sve većem broju zločina nad ženama za koje se ispostavilo da su čak tražile zaštitu države. Države koja nije stala iza njih, i koja apsolutno nikakvu namjeru nije imala da nešto poduzme.

Dan-dva prije pisanja ovog članka, svjedočili smo također slučaju gdje Vrhovni Sud BiH smanjuje kaznu za ubistvo sa 35 na 20 godina Eldinu Hodžiću za ubistvo Alme Kadić. Zdrav razum ne može prihvatiti da postoje olakšavajuće okolnosti da se ovakvo nešto učini.

Postavlja se pitanje, koliko slučajeva pored femicida ostaje skriveno? Od silovanja i ucjena, do fizičkog nasilja usmjerenog ka ženama? Koliko žena treba da pati da bi vlastodršci shvatili da ovakav sistem nije održiv, da ne govorimo nepravedan?

Interesantan je podatak da se prijave protiv počinioca ili potencijalnih nasilnika ne smatraju ozbiljno. Jer prema zakonu BiH, policija nema ovlasti ako se krivično djelo ne počini.

Besmislen zakon koji u praksi znači da sve dok neko ne bude silovan ili ubijen, policija i sud mogu samo posmatrati.

Sve Same „Muškarčine“

Kao dio ove kolektivne dijagnoze, imamo i zabrinjavajući procenat muške populacije, koji iz kojih god razloga, smatra da ima pravo da radi šta god poželi. Pogotovo kada su žene u pitanju. Od takozvanog „Tejtovskog“ mentaliteta, do društveno nametnute ideje da si "laf" ukoliko tretiraš žene kao da su manje vrijedne.

Ovoj dijagnozi pridonose javne ličnosti poput Andrew Tatea, koji otvoreno zagovara neku vrstu mržnje prema ženama kao i iskorištavanje istih obzirom da se dotični trenutno suočava sa optužbama za trgovinu ljudima, između ostalog, i ženama.

Ova bolest, jer svaki drugi termin jeste svojevrsan eufemizam za ovo stanje uma, ima mnoge uzroke o kojima se knjiga može napisati. Od tradicije i jednog krajnje primitivnog načina razmišljanja, religijskog fanatizma (slučaj Irana) ili ipak ispoljavanje vlastitih nezadovoljstava kroz nasilje nad ženama i djevojkama.

Jasno postaje da ovaj uzorak ponašanja biva njegovan koliko od strane društvenih mreža, toliko i od sistema koji dozvoljava da isto prolazi. Sve dok se krivični zakon ne promijeni, kao i ovlasti policije, nema nade za neki napredak u ovoj sferi naših života. O kolektivnoj dijagnozi ne vrijedi ni raspravljati jer, čini se, toliko smo nisko pali da povratka nema.