Orbán ne igra po pravilima — i nije sam
Kako mađarsko predsjedavanje EU razotkriva dublje pukotine evropskog projekta

Manje od dvije sedmice nakon što je Mađarska preuzela rotirajuće predsjedavanje Vijećem Evropske unije, Viktor Orbán je jasno pokazao da ne planira poštovati protokol. Njegove kontroverzne diplomatske ofanzive — od Kijeva i Moskve do Pekinga i Washingtona — samo su dio šireg obrasca političkog zaokreta koji podriva same temelje evropskog jedinstva.

Diplomatija u službi sabotaže

Orbán je svoj mandat započeo gromoglasno. Već drugog dana predsjedavanja, otputovao je u Ukrajinu da se sastane s predsjednikom Zelenskim. Pet dana kasnije — u Moskvu, da razgovara sa Vladimirom Putinom, liderom države pod sankcijama EU zbog agresije na Ukrajinu. Sljedeća destinacija: Kina. Tamo se sastaje sa Xi Jinpingom, a propagandni materijali njegovog kabineta koriste logo EU predsjedavanja, kao da govori u ime cijele Unije.

Formalno, riječ je o bilateralnim posjetama, ali simbolika je jasna: Orbán koristi evropsku poziciju da legitimizira vanjsku politiku koja je direktno suprotna interesima i vrijednostima EU.

Podrška autoritarcima van EU

Ono što posebno zabrinjava nije samo sadržaj, nego i kontekst ovih putovanja. Orbán koristi svoju ulogu da ojača mrežu autoritarnih i desničarskih saveznika — kako unutar, tako i izvan EU:

Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska u BiH, otvoreni separatista i negator državnog suvereniteta, jedan je od Orbánovih glavnih partnera na Balkanu.
Mađarska mu pruža finansijsku i političku podršku bez ikakvih uslova, iako je Dodik bio pod sankcijama SAD-a te ostao kao takav od strane Ujedinjenog Kraljevstva.

Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, suočen sa godinu dana masovnih protesta, optužen za izborne manipulacije i kontrolu nad pravosuđem i medijima, takođe se oslanja na Orbána kao političkog zaštitnika. Dok se Srbija naoružava i sve češće prijeti susjedima, iz Budimpešte ne dolaze nikakva upozorenja — naprotiv.

Porast desnice i muslimanska Evropa koja nije dobrodošla

U tom kontekstu, sve više dolazi do izražaja suptilna — i često prešutna — diskriminacija prema državama koje žele ući u EU, a imaju značajno muslimansko stanovništvo.
Bosna i Hercegovina, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Crna Gora godinama se nalaze u statusu kandidata ili potencijalnih kandidata. No, proces proširenja je praktično zamrznut.

Iako se službeno govori o "reformama" i "uslovima", stvarni problem često leži u kulturološkim predrasudama i geopolitičkoj hipokriziji. U Evropi u kojoj krajnja desnica jača, ideja o proširenju prema Balkanu sve se češće vezuje za pitanja "kulture", "identiteta", pa i religije — s posebnim nepovjerenjem prema državama sa muslimanskom većinom ili jakim bošnjačkim identitetom.

Orbán i njegovi saveznici u ovom procesu ne igraju pasivnu ulogu — oni aktivno koče, blokiraju i oblikuju narative u Bruxellesu i šire, kako bi zadržali EU kao zatvoreni, ekskluzivni klub.

Orbán je simptom, ne izuzetak

Ono što Viktor Orbán danas radi pod zastavom EU, drugi sutra mogu pokušati s još manje skrupula. Porast desnice, širenje iliberalizma i sistemska diskriminacija novih kandidata sa "nepoželjnim" identitetima — sve su to simptomi dublje bolesti. Evropska unija mora odlučiti: želi li biti zajednica vrijednosti ili puki birokratski aparat bez kičme.

U tom smislu, ponašanje Viktora Orbána ne stoji izolirano — ono je dio globalnog talasa lidera koji testiraju granice demokratije iznutra, koristeći mehanizme vlasti da osnaže autoritarne impulse.

Benjamin Netanyahu, sa svojom dugotrajnom vladavinom, napadima na pravosuđe i normalizacijom okupacije, Aleksandar Vučić, s potpunom koncentracijom moći i represijom nad opozicijom, te Viktor Orbán, koji Evropsku uniju koristi kao pozornicu za sopstveni autoritarni spektakl — predstavljaju tri verzije istog problema.

Svi oni jačaju mreže populizma, kontrolišu medije, demoniziraju oponente i šire paranoju, a pri tome se predstavljaju kao "čuvari stabilnosti". I što je najopasnije: nisu više usamljeni. U svijetu u kojem je sistem zasnovan na pravilima pod opsadom, ovi lideri ne djeluju na marginama — oni oblikuju centar.

Evropa ne može sebi dozvoliti luksuz ignorisanja ovih trendova. Demokratija bez odgovornosti prestaje biti demokratija. A lideri koji koriste demokratske mandate da bi podkopali demokratske institucije — moraju naići na otpor, ne na tišinu.