Tridesetih godina dvadesetog stoljeća, na uglu kraj kanala Jarak u centru Bihaća, na onom mjestu na kojem se danas donedavno nalazilo sjedište Turističke zajednice grada, stajala je mala kamena zgrada koju se na sačuvanim fotografijama prepoznaje po dvije stvari: po fortifikacijskom kruništu koje je njenoj fasadi davalo izgled male tvrđave, i po jednom natpisu u arhitravu iznad lučnog ulaza, uklesanom u sami kamen, koji je glasio LAPIDARIUM.

Zgrada je sagrađena 1935. godine, na inicijativu doktora Stanka Sielskog, tadašnjeg upravnika Doma narodnog zdravlja u Bihaću, uz odobrenje Vrbaske banovine i podršku lokalnih građana.¹ U njoj je djelovala prva arheološka institucija u Bosni i Hercegovini izvan sarajevskog Zemaljskog muzeja, čuvajući japodske natpise i urne sa lokaliteta u Privilici, rimske oltarne elemente, srednjovjekovne fragmente, i niz manjih predmeta koje je Sielski sakupio obilazeći krajišku periferiju u toku skoro deset godina svoje medicinske službe u gradu.

Zgrada je razorena u Drugom svjetskom ratu, eksponati odneseni od strane okupatorskih trupa u njihovom povlačenju, a sjećanje na samu instituciju postepeno se rastvorilo u poslijeratnom redefinisanju gradskog centra, do tačke da na lokaciji danas stoji običan gradski ćošak, bez i jednog obilježja koje bi prolaznika obavijestilo šta je tu nekada bilo.

Ovaj članak otvara seriju od tri nastavka posvećenu toj zgradi, čovjeku koji ju je podigao, i jednom kulturnom propustu koji u Bihaću traje već skoro stoljeće. Polazi od činjenice da je u arhivu Muzeja Unsko-sanskog kantona u Bihaću sačuvana kompletna projektantska dokumentacija zgrade u mjerilu 1:50, sa svim fasadnim crtežima, tlocrtom sa preciznim mjerama, presjekom krovne konstrukcije i situacionim planom, te da o lapidariju, devedeset i jednu godinu nakon podizanja zgrade, u zvaničnim turističkim materijalima Bihaća, u školskim udžbenicima istorije i kulturne baštine bihaćkog kantona, u stručnim monografijama i u javnom prostoru grada gotovo da postoji samo zaborav i tišina.

Blaga vrijedna fotografija

Sačuvana je samo jedna potpuna fotografija zgrade lapidarija. Snimljena je sa današnje lokacije "Kod sata" , na ulazu u park Gelenderi, a koji vodi prema staroj jezgri grada. Sa lijeve strane zgrade lapidarija proteže se red tipičnih bihaćkih kuća iz austrougarskog perioda, dvospratnih, sa visokim krovovima i pravilno raspoređenim prozorima na fasadama. Pred zgradom lapidarija stoji jedan putokaz koji o tadašnjem Bihaću govori više nego što bi to mogao bilo koji opis u kasnijim turističkim brošurama. Na putokazu su tri smjera: KARLOVAC, KNIN, OTOČAC. Bihać je u tom trenutku još uvijek razdjelnica regionalnih cesta koje su povezivale dalmatinsku i panonsku regiju, i koje su prolazile kroz grad kao kroz prirodno geografsko grlo.

Datacija fotografije ostaje otvoreno pitanje. U središtu kadra, na pločniku između austrougarskih kuća i Lapidariuma, vidljiva je kamena postavka piramidalnog oblika, sa stepenastim nivoima i pažljivo složenim blokovima. Po izgledu odgovara odbrambenim kamenim preprekama - bunkerima, kakve su se u centrima krajiških gradova podizale tokom ranih ratnih godina, prvo u sklopu fortifikacijskih priprema, kasnije kao gradske barikade. Pred njom stoje muškarci u tamnoj odjeći, jedan sa kapom koja podsjeća na vojnu. Ako je ova interpretacija tačna, fotografija je vjerovatno snimljena u prvim mjesecima ili godinama rata, prije nego što je sama zgrada lapidarija razorena u kasnijim borbama. Dotad zaštićen natpis LAPIDARIUM u arhitravu još uvijek je čitljiv.


Detalj glavne fasade. Iznad lučnog ulaza, uklesan u sami kamen a ne na naknadno postavljenu pločicu, natpis LAPIDARIUM. Ova razlika između uklesanog i postavljenog natpisa govori o trajnoj ambiciji projekta.

Iznad lučnog ulaza, uklesan u kamen kao integralni dio fasadne strukture, stoji jedna riječ: LAPIDARIUM. Latinski oblik odgovara širokom evropskom muzeološkom rječniku tridesetih godina dvadesetog stoljeća, koji je institucije ovakvog tipa imenovao po klasičnom uzorku. Klesarski rad u arhitravnom kamenu, integriran u nosivu strukturu zgrade, predstavlja institucionalnu izjavu drugog reda.

Privremena zgrada teško da bi svoje ime urezivala u sopstveni materijal, kao što ni skladište retko biva imenovano, jer mu funkcija ostaje radna. Zgrada koja kaže svoje ime, i to ime na latinskom, i to klesarskim rukopisom u kamenu, dijelom je tradicije evropskog javnog graditeljstva u kojoj se institucije objavljuju na svojim zidovima, kao što se objavljuju biblioteke, sudovi, muzeji i akademije. Lapidarium u tom nizu izabrao je da bude.

Šest godina punog rada

Zgrada je djelovala u svojoj punoj funkciji od jeseni 1935. godine, a ostala otvorena za javnost najmanje do ljeta 1941. godine. Posjetioci koji bi tu navratili dolazili su iz više različitih krugova: lokalni Bišćani koji su u zbirci tražili poznate motive iz svoje sredine, turisti, putnici koji su u Bihać dolazili poslom ili u prolazu i koji su lapidarij obilazili kao gradsku znamenitost, učenici osnovnih škola u organizovanim posjetama, i same Sielskijeve kolege iz oblasti medicine, arheologije, etnologije, koji su u njegove radne prostorije svraćali u toku redovnih profesionalnih kontakata. Zbirka u zgradi obuhvaćala je, prema podacima koje navodi Muzej Unsko-sanskog kantona, japodske natpise i urne sa arheoloških lokaliteta u Privilici, rimske oltarne elemente, srednjovjekovne kamene fragmente, i niz manjih predmeta iz različitih historijskih slojeva ovog prostora.² Sielski je sam pisao o "originalnim japodskim urnama ukrašenim slikama toliko važnima za historiju ilirske materijalne i duhovne kulture".³

Stručna pozicija doktora Sielskog kao kustosa zbirke dobila je formalnu potvrdu i izvan Bihaća. Odlukom Muzeja Republike Srpske u Banjoj Luci od 10. novembra 1938. godine Sielski je imenovan za počasnog upravnika lapidarija, što je u međuratnoj kulturnoj praksi predstavljalo ozbiljno priznanje regionalnog značaja zbirke i njenog autora.⁴ Ova odluka je posredno svjedočanstvo da je institucija u tom trenutku bila aktivna, organizirana i prepoznata u stručnim krugovima šire Vrbaske banovine.

Iznutra je zgrada bila podijeljena na dvije nejednake prostorije, kako pokazuje sačuvana projektantska dokumentacija u mjerilu 1:50. Manja prostorija, površine 20.58 kvadratnih metara, služila je kao depo i kao radionica za obradu nalaza. Veća prostorija, površine 29.70 kvadratnih metara, bila je stalna postavka za publiku. Pedeset kvadrata namjenski projektovanog muzejskog prostora, sa razdvojenim radnim i izlagačkim dijelom, što predstavlja standardnu muzeološku organizaciju male institucije onoga vremena. Pedeset kvadrata koji su 1935. godine činili Bihać institucionalno bogatijim nego što je danas.

Zgrada koja kaže svoje ime, i to ime na latinskom, i to klesarskim rukopisom u kamenu, dijelom je tradicije evropskog javnog graditeljstva u kojoj se institucije objavljuju na svojim zidovima.

Doktor Stanko Sielski (1891–1958), čovjek koji je iza ove inicijative stajao, predmet je trećeg teksta u ovoj seriji. Za potrebe prvog dovoljno je reći da je u Bihać premješten 3. novembra 1931. godine, na poziciju upravnika Doma narodnog zdravlja, i da je u toku skoro deset godina rada u gradu paralelno sa medicinskom službom obilazio okolne lokalitete u Privilici, Založju i Golubiću, sakupljajući kameno blago i etnografsku građu Krajine.⁵ Iz tog terenskog rada izrasla je 1935. godine ideja da Bihać zaslužuje vlastitu arheološku instituciju. Inicijativa je, prema arhivskim izvodima Muzeja USK, naišla na "široko odobravanje javnosti i uprave Vrbaske banovine iz Banja Luke, koja dr. Stanku Sielskom odobrava tražena sredstva".⁶ Iste 1935. godine, na uglu kraj Jarka, podignuta je zgrada o kojoj je riječ.

Rat dolazi u Bihać

Rat u Bihaću počinje u proljeće 1941. godine. Talijanska 3. brza divizija "Principe Amedeo Duca d'Aosta" ulazi u grad 20. aprila 1941. godine, kao dio sila koje su nakon kapitulacije Jugoslavije zauzele zapadnu Bosnu.⁷ Bihać formalno ulazi u takozvanu Treću talijansku zonu utvrđenu Rimskim ugovorima od 18. maja 1941. godine, što je značilo da je grad pod talijanskim vojnim nadzorom, dok je civilnu i vojnu vlast obavljala Nezavisna Država Hrvatska kroz Veliku župu Krbavu i Psat sa sjedištem upravo u Bihaću.

Talijanske trupe, suprotno općem dojmu koji u javnosti vlada, ostaju u Bihaću svega nešto više od dva mjeseca. Već 25. juna 1941. godine pukovnija "Lancieri di Novara" sa 25. tenkovskim bataljunom napušta Bihać prema Vrhovinama, a tokom ljeta cijela 3. Celere divizija prebačena je na Istočni front.⁸ Od ljeta 1941. pa do kapitulacije Italije 8. septembra 1943. godine, grad je u praksi pod kontrolom ustaša i domobrana, sa tek povremenim talijanskim prisustvom u širem regionu. Operacija Weiss u januaru 1943. dovodi talijanske divizije Re, Sassari i Lombardia u susjedstvo Bihaća, ali u sam grad one ne ulaze.

Sudbinu zgrade Muzej Unsko-sanskog kantona sažima u jednoj rečenici koja u sebi nosi veću informaciju nego što izgleda na prvi pogled. Citiram: "U toku bombardovanja Bihaća u 2. svjetskom ratu zgrada je do temelja uništena, a talijanski i njemački okupatori prilikom povlačenja odnijeli su sve vrijednije predmete."⁹ Tačan datum razaranja, kao i okolnosti pljačke eksponata, u dostupnoj arheološkoj i muzeološkoj literaturi do danas ostaju nedokumentovani. Ono što se može pratiti jeste hronologija samih ratnih dejstava na gradu, i ona ovaj događaj smješta u jedan od tri vjerovatna trenutka.

Prvi trenutak je Bihaćka operacija 2. do 4. novembra 1942. godine, kada je osam brigada Narodnooslobodilačke vojske pod Operativnim štabom za Bosansku Krajinu izvelo napad na grad. Borba je bila najžešća upravo u centru, oko mostova nad gradskim kanalom, što odgovara lokaciji uz koju je stajao Lapidarium. Grad je oslobođen 4. novembra 1942. oko 16 sati, nakon 42 sata neprekidne borbe, i postao je središte takozvane Bihaćke republike, slobodne teritorije od oko pedeset hiljada kvadratnih kilometara. Kraj te epizode označila je Operacija Weiss, kada njemačka 7. SS divizija "Prinz Eugen" 29. januara 1943. godine ponovo zauzima Bihać, uz podršku njemačkog Luftwaffea i Zrakoplovstva Nezavisne Države Hrvatske.

Drugi trenutak su saveznička bombardovanja iz baza u Foggi tokom 1944. godine. Najteži udar na Bihać izveden je 17. maja 1944. godine, kada je trideset i jedan bombarder B-17 "Fortress" iz 2. bombarderske grupe američkog ratnog vazduhoplovstva bacio osamdeset i četiri tone bombi na njemačku komandu u centru grada. Jedan jedini napad odnio je četiristo i dvadeset i četiri civilne žrtve. U periodu između proljeća 1944. i marta 1945. godine na Bihać je izvedeno četrdeset i sedam zračnih napada, sa ukupno devet stotina i jednom žrtvom, što grad smješta uz sam vrh stradanja u savezničkim bombardovanjima na cijeloj teritoriji Nezavisne Države Hrvatske.¹⁰

Treći trenutak su završne ulične borbe od 22. do 28. marta 1945. godine, kada Dvadeset šesta divizija Narodnooslobodilačke vojske, uz Unsku operativnu grupu Druge armije Jugoslavenske armije i Četvrti korpus Hrvatske, u šestodnevnom napadu potiskuje njemačke i ustaško-domobranske snage prema Ostrošcu. Bihać je konačno oslobođen 28. marta 1945. godine.

Ono što se sa sigurnošću može utvrditi jeste da je doktor Sielski u Bihaću dočekao samo prvi mjesec rata. Premješten je u Banju Luku rješenjem Ministarstva zdravstva Nezavisne Države Hrvatske, broj 23.151–1941., 19. jula 1941. godine, na poziciju direktora Zavoda za suzbijanje endemskog sifilisa.¹² Time je Lapidarium ostao bez svog stručnog upravnika i jedinog organizatora, prije bilo kojeg od tri opisana ratna trenutka u kojima je zgrada vjerovatno razorena.

Benzinska pumpa, turistički biro, zlatara

Ista lokacija u poslijeratnim godinama, vjerovatno između sredine pedesetih i početka šezdesetih. Na mjestu razorenog Lapidariuma postavljena je benzinska pumpa, sa kosim krovom oslonjenim na izlivene betonske stupove i dvije pumpe za gorivo.

Šta se sa lokacijom događalo poslije rata, najpotpunije se može pratiti kroz nekoliko sačuvanih fotografija centra Bihaća iz pedesetih i šezdesetih godina. Vidi se betonski volumen sa kosim krovom oslonjenim na izlivene stupove, ispod kojeg stoje dvije pumpe za gorivo. Mlađim Bišćanima koji su tih godina hodali u školu kroz centar grada, ovaj ugao je već bio "BENZIN". Sjećanje je počelo da skreće već u prvoj poslijeratnoj generaciji.

Tako nastade popularna fraza među starijim Bišćanima "OD KINA DO BENZINA". Kino se nalazilo prekoputa džamije Fethija. Kino i benzinsku pumpu vezuje Korzo, dakle centar grada.


Centar Bihaća sredinom pedesetih godina


Sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, u sklopu osnivanja Muzeja Pounja u Bihaću, ispred Kapetanove kule postavljen je novi otvoreni lapidarij, ali kao posve novi muzeološki projekat, bez direktne dokumentacijske ili simboličke veze sa Sielskijevom predratnom institucijom.¹³ Time je u Bihaću nastala paradoksalna situacija: postojanje muzejskog sadržaja pod istim pojmovnim imenom, uz odsustvo kontinuiteta s institucijom koja je tu zaslužila prvenstvo. Dva lapidarija, jedan zaboravljen i jedan novi, dvije lokacije, tišina i zaborav između njih u javnom diskursu.

Originalna lokacija, na uglu kraj Jarka prekoputa Pošte, prošla je kroz nekoliko prenamjena u poslijeratnim decenijama: prvo benzinska pumpa, pa kiosk, pa otvoreni prostor, pa konačna prenamjena u sjedište Turističke zajednice grada i Zlatarnu Art. Svaka faza je izbrisala prethodnu, a sjećanje na lapidarij ostalo je izvan zvaničnog diskursa grada, sačuvano jedino u arhivskim izvještajima Muzeja USK.


Bihać, april 2026. godine. Na uglu kraj kanala Jarak, na onome mjestu na kojem je 1935. godine podignut Lapidarium, danas se nalazi sjedište Turističke zajednice grada uz objekt Zlatarne Art

Svakodnevno hiljade ljudi prolaze ovom raskrsnicom, najprometnijom u gradu Bihaću. Niko od njih ne stoji na ulazu istog objekta na čijem je mjestu, prije devedeset i jednu godinu, stajala kamena zgrada s natpisom LAPIDARIUM. Svako bi mogao biti obaviješten o tome jednom rečenicom na zidu. Zašto smo odlučili zaboraviti takvu građevinu?

Slijepa ulica jednog osnivača

Doktor Stanko Sielski, čovjek koji je u Bihać došao 1931. godine i u njemu radio do ljeta 1941., koji je u tih nepunih deset godina osnovao prvu arheološku instituciju u sjevernoj Bosni izvan Sarajeva, pokrenuo Društvo za čuvanje starina, te paralelno s medicinskom službom obavio etnografsko-antropološko istraživanje sela Golubić koje je objavio u beogradskom Socijalno-medicinskom pregledu 1939. godine pod naslovom Naše selo Golubić: prilog ispitivanju zdravlja na selu i tamošnjeg života, u Bihaću ima jednu ulicu koja nosi njegovo ime.¹⁴ Ulica je smještena izvan glavnih komunikacijskih osa grada, prema Cazinu, oko Doma zdravlja u kojem je radio. Prema usmenoj tradiciji starijih Bišćana, ova ulica predstavlja slijepu uličicu.

Slučajna ili ne, ova činjenica precizno opisuje mjeru oduženja koju je grad ponudio. U bihaćkim školama Sielski se ne uči. U zvaničnim turističkim materijalima Unsko-sanskog kantona izostaje. Stručna monografija o njegovom radu ostaje neizrađena. Naučni skup o međuratnoj kulturnoj infrastrukturi Krajine, koji bi prirodno počinjao od njegovog rada, ostaje neodržan. Ulica koja nosi njegovo ime, slijepa po lokalnoj tradiciji, govori o gradu koji formalno priznaje doprinos, ali ostaje udaljen od toga da ga integriše u svoju živu kulturnu memoriju.

Slučajna ili ne, ova činjenica precizno opisuje mjeru oduženja koju je grad ponudio: ulica koja nosi ime osnivača prve arheološke institucije u sjevernoj Bosni je slijepa.

Zašto ovo treba zapisati

Ovo se piše zato što je u Bihaću, devedeset i jednu godinu nakon što je u njemu podignuta jedna namjenski izgrađena muzejska zgrada, vrijeme da se ta zgrada vrati u javni prostor grada barem onako kako je to moguće. Što ostaje kao moguća intervencija jeste pamćenje koje je do sada postojalo samo u arhivskim fasciklama Muzeja USK i u nekoliko stručnih bilješki, a koje treba svoju javnu artikulaciju. Tekst, činjenica, podatak dostupan svakome ko bi htio da o njoj sazna.

Bihać 2026. godine raspolaže razvijenijom kulturnom infrastrukturom, akademskim institucijama i medijskim kanalima nego što je raspolagao Bihać 1935. godine. U tom poređenju, odsustvo spomen-obilježja na lokaciji originalnog lapidarija valja čitati kao posljedicu razdiobe kulturne pažnje prema drugim, jednako legitimnim ali drugačijim prioritetima. Takav raspored pažnje rezultat je dugog procesa koji nadilazi jednu generaciju i jednu vlast.

Ovaj članak otvara seriju od tri nastavka. U drugom će biti predstavljen sačuvani projektantski crtež zgrade u mjerilu 1:50, sa analizom njene arhitekture i muzeološke organizacije. U trećem će biti predstavljena biografija doktora Stanka Sielskog, sa naglaskom na njegov bihaćki period od 1931. do 1941. godine, te detaljna hronologija ratne sudbine zgrade, uz konkretne prijedloge za uspostavu spomen-obilježja, stalne postavke i stručne monografije.

Cilj cjelokupne serije, izrečen otvoreno, jest skroman: da na uglu kraj donedavne Turističke zajednice Bihać, devedeset i jednu godinu nakon podizanja zgrade koja je razorena u ratu i od tada ostala neobnovljena, jednoga dana stoji ploča koja prolazniku govori istinu o tome šta je tu nekada bilo. Mesingana ploča je jeftina. Skuplji je zaborav koji ona zamjenjuje.

IZVORI I FUSNOTE

1. Muzej Unsko-sanskog kantona, „Sedamdeset godina trajanja i rada. Muzejska djelatnost dr Stanka Sielskog u Bihaću", prilog priredili Maslak Nijazija (muzejski savjetnik) i Sulejman Lipovača (kustos), Bihać, 20. februar 2023.
2. Isto. Podaci o sadržaju zbirke.
3. Citat doktora Sielskog o japodskim urnama, prema biografskom prilogu Muzeja USK, navedeno djelo, 2023.
4. Stella Fatović-Ferenčić i Husref Tahirović, „Stanko Sielski (1891–1958): osnivač Muzeja za povijest zdravstva u Hrvatskoj", Liječnički vjesnik, 2015. Hrčak ID 254930. Podatak o imenovanju Sielskog za počasnog upravnika lapidarija odlukom Muzeja Republike Srpske u Banjoj Luci od 10. novembra 1938.
5. Husref Tahirović, „Dr. Stanko Sielski (1891–1958): Physician, scientist, humanist", Acta Medica Academica, vol. 44, br. 2, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 2015, str. 198–205. Tačan datum dolaska u Bihać: 3. novembar 1931.
6. Muzej USK, navedeno djelo, 2023. Direktni citat o banovinskim sredstvima i lokalnoj inicijativi.
7. O ulasku talijanske 3. brze divizije „Principe Amedeo Duca d'Aosta" u Bihać 20. aprila 1941. godine, vidi službena historija jedinice u talijanskim vojnim arhivima; o demarkacijskoj liniji Karlovac–Bihać–Bugojno utvrđenoj Rimskim ugovorima 18. maja 1941., vidi Rasim Hurem, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu 1941–1945, Sarajevo, 2016.
8. Wikipedia, „Regiment Lancieri di Novara (5th)"; o povlačenju 3. Celere divizije iz Bihaća krajem juna 1941. i prebacivanju na Istočni front. Za opću hroniku Operacije Weiss vidi Jovan Vujošević, Druga proleterska divizija, Beograd, 1972.
9. Muzej USK, navedeno djelo, 2023. Direktni citat o razaranju zgrade i pljački eksponata.
10. O savezničkim bombardovanjima Bihaća, vidi „Krvavi maj na krajiškom nebu", Stav.ba, te disertacijska građa o bombardovanjima Velike župe Krbava i Psat. O ukupnom broju žrtava i intenzitetu napada, vidi Eokhub.org, „Metodološki i ideološki promašaji istorijskog revizionizma u istraživanju vazdušnog rata".
11. Wikipedia, „Prve elektrane u Bosni i Hercegovini". Mala hidroelektrana „Bihać" izgrađena je 1912. godine na kanalu Jarak, teško je oštećena tokom Drugog svjetskog rata, i ponovo je proradila u oktobru 1945. godine.
12. Tahirović, navedeno djelo, 2015, str. 202. Rješenje Ministarstva zdravstva Nezavisne Države Hrvatske br. 23.151–1941. od 19. jula 1941. godine.
13. Džafer Mahmutović, „Regionalni muzej Pounja Bihać", Informatica Museologica, br. 1–2, Muzejski dokumentacioni centar, Zagreb, 1988, str. 42–45.
14. Stanko Sielski, „Naše selo Golubić: prilog ispitivanju zdravlja na selu i tamošnjeg života", Socijalno-medicinski pregled, Beograd, 1939, str. 1–22. O ovom djelu opširnije će biti u trećem nastavku serije.
15. Originalni projektantski crtež lapidarija u Bihaću, mjerilo 1:50, naslov ćirilicom Пројекат лапидариума у Бихаћу. Sadrži glavni izgled, dva sporedna izgleda, tlocrt s preciznim mjerama, presjek krovne konstrukcije i situacioni plan u mjerilu 1:1362,5. Arhiv Muzeja Unsko-sanskog kantona, Bihać. Bit će predstavljen u drugom nastavku serije.

Hrvatski muzej medicine i farmacije pri HAZU, biografski prilog uz Stanka Sielskog, objavljen 31. oktobra 2024. O Sielskijevoj zaostavštini.