Rođen, živio i umro k’o Bosanac. Možda postoji neko ko nije čuo za Josipa Pejakovića ili njegova djela mnoga. Možda je to neko iz mlađe, modernije generacije… Ali nekako sam sigurna, da, ako ne zna ko je, makar je za djela čuo/la ili obrnuto, a mnogo je više nas koji itekako znamo ko je i koje je definicije za života ostavio iza sebe, nama za života, koje riječi… Od njih jako mnogo, dvije rečenice koje nekako vrijede koliko i knjiga neka i koje tako mnogo kažu, izdvojila bih ove:

1.Jer, kako bolan nema Bosne… pa krene da nabraja naše rijeke koje idu, idu, ne staju i pita se, a gdje to idemo mi?
2.Svako jutro kunem sebe što sam ‘92. zvao narod da brani ovu Bosnu koju danas živim.

Nisam mnogo toga shvatila kada sam bila mlađa, ali godinama unazad, svaka riječ itekako ima smisao. Bosne ima. Hercegovine ima. A, bit’ će i Josipa Pejakovića, bh. doajena. Ima šta da ga od zaborava brani.
Eto, toliko.