Vraćaš se s posla, pokupio dijete iz vrtića i odjednom blokirana raskrsnica autima. U suprotnom smjeru vidiš dva policajca. Izađeš iz auta u kojem si suvozač, priđeš da kulturno zamoliš da jedan policajac pređe na drugu stranu da reguliše kolaps. Da bi se pojavili specijalci koji te odguruju i zamahuju pendrekom prema tebi.

I to ti se dešava dok su ti žena i dijete u autu. Dijete koje želi biti policajac kad poraste. Policija koju svi mi plaćamo da bi nas štitila. I to — zbog čega? Zbog dvije države koje vrše genocid.

Čudim se sama sebi što se ibretim. Pa ta ista policija siluje našu djecu. A mi se svađamo da li se treba protestvovati za Palestinu. U nastavku je moja privilegovana priča, vrlo privilegovana s obzirom na standarde koje su nam postavili. Šta ćemo za one koji nemaju kome pričati?

Čudim se, a zaboravljam da sam ove zime zvala policiju i rekla im da sam sama u stanu s dvoje djece, i da mi neuračunljiva i nadrogirana osoba prijeti. Da bi mi policajac rekao: “Ako dođe, zaključaj se.” I NAJHLADNIJE NA SVIJETU SPUSTIO SLUŠALICU. Kada sam otišla u stanicu da podnesem prijavu, inspektorica me pita: “Da li ste osnovno ili srednje obrazovanje?” Očigledno te nivo obrazovanja odvaja od toga kakva ti se sranja mogu dešavati u životu.

Ovaj članak nema ni strukturu, ni cilj. Samo bijes. Bijes što moje dijete može gledati kako se policija iživljava na njegovom ocu, koji je uzoran i častan građanin ove države, i to zbog čega???? A ti učiš dijete kako su policajci heroji.

I to je opet ništa. To je sitnica i nije ni kap u moru u odnosu na sve što je isplivalo ovih dana. I da su nam pobili nemarom stare i nemoćne. I da neko može silovati našu djecu. SILOVATI. Tu riječ koristite, nijednu drugu. Možda jedino tome možete dodati pedofiliju. I ne pišem dugo ovdje, jer nemam riječi. Često mi se dešava da dobijem prigovore da puno serem, kulturno upakovane na različite načine. Al trebamo prevazići strah da li ćemo se nekome svidjeti, mi ili naše riječi.

Neko nema ni snage da priča, dok drugi ni obraza, ni dostojanstva, ni časti.

Sretni su svi oni što nikada nisu imali potrebu da dođu u dodir sa MUP-om.

Evo još jedna banalna situacija, nismo mogli tri mjeseca dobiti policijski zapisnik kada nam je propisno parkirano auto udareno u nedjeljno popodne od strane alkoholiziranog vozača, koji je otišao sa lica mjesta. U julu 2024. se to desilo, poznat počinilac, prisutni svjedoci, postoje dokazi, taj slučaj još nije došao na red. Nebitna stvar, "samo" nekoliko hiljada štete. Samo jedna polupana strana i iskrivljena osovina starijeg auta. Ali auta na kojeg smo jako bili ponosni kada smo ga kupili. Al neko ti kaže da nije bitno to što si sa 25 godina, trudna, danima tragala za autom sa dovoljno velikim gepekom za kolica i koje se uklapa u teško zarađeni budžet. I bila prestetna kada smo uspjeli. Nije bitno,... Neko može doći i uništit to i nemati trunku odgovornosti.

Bitno mi je. Bitno mi je sve to.

Svaka ova stavka je znak trulog sistema.

Bitno mi je kada gledam svako jutro kako pod rotacijom i pratnjom državni Tuareg žuri u Francusku školu.

Šta ćemo za one koji ne znaju koja su njihova prava? Šta ćemo za djecu o kojoj nema ko da se brine? Šta ćemo za Pazarić? Šta ćemo za Jablanicu? Šta ćemo za Nizamu? Šta ćemo za Dženu Gadžun? Šta ćemo za Dženana Memića? Šta ćemo za čitav TK? Šta ćemo? Kako biti zdrav u bolesnom društvu? Svi mi želimo da smo "normalni". Ne, ne, ne... ne trebamo težiti tome da budemo normalni, jer tad s obzirom na sve što se dešava nećemo biti zdravi. Bijes je zdrav, ali samo onda kada te prave ludim, bijes je zdrav kada ti neko ruši dostojanstvo, bijes je zdrav kada nas ne poštuju.