Znaš, dugo smo živjeli u vremenu kad je vrijednost radnika bila spustila na dno. Sjećaš se onih rečenica: "Ako nećeš ti, ima ko hoće", "Ispod svakog kamena mogu naći radnika"... kao da je čovjek zamjenjiv kao šaraf. Ali to vrijeme, čini mi se, polako prolazi. Počinje se cijeniti rad. Počinje se cijeniti čovjek. Nije to više ona stara priča gdje gazda diktira sve, a ti klimaš glavom i šutiš. Danas radnik bira. I ne samo da bira ,nego mu se nudi.
Plate u Bosni i Hercegovini su počele rasti. Ne svugdje jednako, ali trend je jasan. Više se ne čuje onaj šapat kako je prosječna plata 800 ili 900 KM. Danas prosjek ide preko 1500 KM, a plata od 2000 KM postaje svakodnevnica. Sve više ljudi ulazi u zonu gdje od svog rada mogu pristojno živjeti. Ne samo preživljavati -nego živjeti. I to mijenja sve.
Posebno su u fokusu majstori. Ljudi koji znaju svoj zanat ; električari, vodoinstalateri, varioci, keramičari... Danas dobar keramičar može zaraditi duplo, čak i troduplo više od prosječne plate. I ne treba mu Njemačka. Ima posla ovdje. Samo da hoće da radi. Konobari? Davno su prešli prag od 2000 KM, a dobri kuhari su postali traženiji od programera i to nije šala. Zašto? Jer ih je malo, jer znaju šta rade, i jer ih poslodavci žele zadržati. I plaćaju ih.
Kriza? Iskreno, čini se da je iza nas. Pogledaj oko sebe. Ljudi voze dobre automobile. Ne samo oni u odijelima – već i mladi, radni, obični ljudi. Putuje se. Ide se na more, u Istanbul, Beč, Milano. Kupuje se. Gradi se. Stanova nema ,skoro sve se rasprodalo. A kvadrat stana je otišao i preko 3-4 hiljade maraka. Da, to ima svoju tamnu stranu, ali i pokazuje da novca ima. Da se okreće. Da se više ne živi s grčem u stomaku.
BiH je polako, ali sigurno, počela ličiti na normalnu zemlju. Nije još sve idealno. Ali osjeti se taj preokret. Ljudi više ne čekaju pomoć. Rade. I znaju da vrijede. A kad to čovjek spozna , onda mu ni Njemačka ne treba.