Kulturno pamćenje i materijalni kontinuitet u Krajini

Kulturno pamćenje u Bosanskoj Krajini prisutno je kroz materijalne tragove koje zajednica ostavlja u prostoru. Sakralni objekti, posebno džamije i njihovi haremi, čuvaju identitet zajednice i omogućavaju kontinuitet znanja kroz generacije. Jan Assmann definira kulturno pamćenje kao skup stabilnih referentnih tačaka koje zajednica koristi za konstrukciju vlastitog identiteta, pri čemu materijalni objekti imaju ključnu ulogu u stabilizaciji značenja.¹ U prostoru Bosanske Krajine džamije su materijalni mediji pamćenja gdje se prošlost čita kroz strukturu objekta, raspored harema i natpise koji svjedoče o ljudima i vremenu.

Terenski podaci pokazuju da se kontinuitet zajednice prati kroz raspored objekata i slojevite natpise na nišanima koji čuvaju datume, imena i jezičke obrasce prošlih generacija.² Kada objekti nestanu prije dokumentovanja, gubi se lanac prenosa znanja i ostaju samo fragmentarni zapisi, fotografije i kazivanja starijih, kojima nedostaje ona dubina i slojevitost koju jedino neposredna prisutnost objekta može pružiti.

Srušene stare džamije u Bihaću i okolici u periodu 2017-2025. godine, da bi se izgradile nove

Vrijednost starosti i autentičnosti: Ruskin, Morris i primjena u Krajini

John Ruskin naglašava da je autentičnost historijskog objekta neprocjenjiva jer svjedoči o životu i rukama koje su ga održavale kroz generacije.³ William Morris je taj princip proširio na praksu popravke umjesto restauracije, insistirajući na očuvanju patine vremena.⁴ U krajiškom kontekstu, primjena ovog principa znači da svaka džamija nosi slojeve ljudskih intervencija koje govore o lokalnoj praksi, umjetničkim rješenjima i prilagođavanju lokalnoj klimi i materijalima. Nestankom starog objekta nestaje i slojevitost informacija koju materijal nosi, a zamjena novim objektom proizvodi tek simulaciju autentičnosti.

Venecijanska povelja iz 1964. godine naglašava obavezu očuvanja materijalnog kontinuiteta i historijskih slojeva.⁵ U praksi, slučajevi nestalih džamija u naseljima Prekounje, Miostrah, Glogovac, Ribić i Klokot pokazuju kako nepotpuna dokumentacija i brzina intervencija dovode do gubitka patine i trajnog prekida kontinuiteta.

Srušena stara džamija u naselju Prekounje (izvor: RTVUSK)

Harem kao muzej i arhiv bez papira na otvorenom

Harem predstavlja memorijalni pejzaž koji ostaje vidljiv čak i kada džamijski objekat nestane. Nišani s arapskim i osmanskim natpisima, raspored mezara i vegetacija formiraju slojevitu strukturu koja omogućava čitanje prošlosti. Haremi krajiških džamija pružaju jedini preostali izvor za razumijevanje društvene prošlosti zajednice, njenog odnosa prema islamskom svijetu i lokalne pismenosti.⁶

Pierre Nora takve prostore naziva mjestima pamćenja, prostorima gdje se kolektivna memorija materijalizira i prenosi.⁷ Zanemarivanjem harema ta slojevitost nestaje, a s njom i sposobnost prostora da svjedoči o vlastitoj prošlosti. UNESCO principi integriteta kulturnog dobra potvrđuju da harem i objekat tvore cjelinu,⁸ a svako preoblikovanje bez prethodne dokumentacije ostavlja gubitak koji je trajan.

Primjer neodgovornog odnosa prema svojoj prošlosti u toku izgradnje nove džamije u Ribiću, Bihać (BorderBosniak)

Autentičnost funkcije i materijala

Nara dokument proširuje koncept autentičnosti i uključuje kontinuitet funkcije, tradiciju, duh mjesta i praksu zajednice.⁹ U Krajini paradoks je očit: funkcionalni kontinuitet ostaje očuvan kroz molitvu, okupljanja i tradiciju, dok materijalni kontinuitet nestaje. Prostor gubi sposobnost svjedočenja o vlastitoj historiji, a mlađe generacije odrastaju bez mogućnosti da čitaju arhitekturu kao zapis prošlosti.

Savremena praksa predlaže paralelnu gradnju nove džamije pored stare (pozitivan primjer džamije u Ljubijankićima, Cazin), očuvanje ovojnice uz modernizaciju unutrašnjosti, diskretne dogradnje i detaljno dokumentovanje kroz fotogrametriju i 3D snimanje. Bez toga historijski slojevi postaju nevidljivi, a kulturna memorija nepovratno osiromašena.

Pozitivan primjer sačuvanja stare džamije u Ljubijankićima, Cazin (BorderBosniak)

Dokumentovanje kao minimum očuvanja i javne odgovornosti

Ratna razaranja džamija u Bosanskoj Krajini, te u cijeloj Bosni i Hercegovini su dokumentovana i poznata. Ono što je manje vidljivo jesu mirnodopske transformacije koje se odvijaju bez javne rasprave i detaljne stručne provjere.

Mirnodopske transformacije džamijskih objekata odvijaju se kroz administrativne odluke, funkcionalne potrebe i estetske preferencije donatora. U prostoru Bosanske Krajine dostupnost inozemnih finansijskih sredstava često ubrzava te odluke, dok dokumentacija prethodnih slojeva ostaje fragmentarna ili potpuno izostaje. Svaki nestanak starog objekta prekida vizuelni kontinuitet i oduzima referentne tačke za čitanje prošlosti, a kolektivno pamćenje tada se oslanja na fotografije i kazivanja starijih.

Mlađe generacije naslijeđuju funkcionalan prostor, ali bez mogućnosti čitanja slojeva historije. Naslijeđuju i obrazac ponašanja prema kojemu su stari sakralni objekti suvišni u prostoru. Rušenjem starog objekta gubi se svjedočanstvo vremena, tradicije i znanja.

Uspostavljanje javnog registra starih džamija i njihovih transformacija u Bosanskoj Krajini predstavlja osnov za buduće istraživanje, omogućava planiranje konzervatorskih intervencija i služi kao arhiv dostupan zajednici. Studije slučajeva iz Prekounja, Ribića, Miostraha, Glogovca i Klokota dokumentuju te procese u detalju i pokazuju što zajednica bira čuvati, a što, svjesno ili slučajno, pusti da ode.

U narednom tekstu: studija slučaja jedne od krajiških džamija, s arhivskim fotografijama, analizom harema i rekonstrukcijom historijskog konteksta.

Izvori i fusnote:

¹ Assmann, J. (2011). Cultural memory and early civilization: Writing, remembrance, and political imagination. Cambridge University Press.
² BorderBosniak Project. (2025). Digital archive of historical mosques, harems, and nišani in Bosanska Krajina.
³ Ruskin, J. (1849). The Seven Lamps of Architecture. London: Smith, Elder & Co.
⁴ Morris, W. (1877). The Society for the Protection of Ancient Buildings: Principles of repair. London: SPAB.
⁵ ICOMOS. (1964). International charter for the conservation and restoration of monuments and sites (Venice Charter). ICOMOS.
⁶ BorderBosniak Project. (2025). Digital archive of historical mosques, harems, and nišani in Bosanska Krajina.
⁷ Nora, P. (1989). Between memory and history: Les Lieux de Mémoire. Representations, 26, 7–25. ⁸ UNESCO. (1972). Convention concerning the protection of the world cultural and natural heritage. Operational Guidelines.
⁹ ICOMOS. (1994). Nara document on authenticity. ICOMOS.