Na današnji dan prošlo je tačno 20 godina od najveće željezničke nesreće u istoriji Crne Gore. Na Bioču, između Podgorice i Kolašina, 23. januara 2006. smrtno je stradalo 47 putnika, a oko 200 ih je povrijeđeno. I dok se narod čudi kako vrijeme leti i kad prije prođe toliko vremena, NVO Voz neprebola, nastala iz te nevolje i sastavljena od porodica i rodbine žrtava, radija bi bila da nije morala ni nastajati i tražiti pravdu do današnjega dana. Od institucija i novinara, po običaju, nije dobila nijedan smislen i dalekosežan odgovor.

Otprilike u isto vrijeme, 2026. godine – dakle, sada – u Španiji se dešava željeznička nesreća gotovo istih razmjera, a razlog je nedavno renovirana pruga, čije renoviranje, po svoj prilici, nije baš najbolje ispalo. Uostalom, dok zvanična istraga ne pokaže prave razloge – novinaru nije suđeno da sudi. Ni meni trenutno nije namjera i cilj da sudim. Gledano očima horora, zanimljivi su ti jezivi sinhroniciteti, dešavanja koja pokazuju i dokazuju da „raspad sistema“ nije rezervisan samo za Balkan, već se isto očigledno događa i drugdje po svijetu. Može, dakle, da nam bude lakše jer – nismo jedini.

U Americi se takođe nedavno desio masovni lančani sudar, pod uticajem loših vremenskih uslova oštre zime, snijega i leda.

O svemu tome dužni su da pišu novinari, koji, sa svoje strane, stalno vagaju između istine i toga koliko će ih ona koštati. Zato uvijek (barem u crnogorskim okolnostima) oprezno barataju koliko će čega i kako iznijeti. „Teške“ teme itekako iscrpe, a crnogorska stvarnost ih je puna. Nerijetko se dešava da lijepa tema u javnom diskursu pređe u „tešku“, a sa druge strane, sa „teškom“ se zbija šala. Eto koliko smo naopaki. Što ne znači, opet, da se o njima takođe redovno ne piše. Treba crnogorskim novinarima zato dati ne samo orden, nego i beneficirani radni staž, pogotovo na ime onih dobrih priča koje su institucije prekinule ili gurnule u zapećak. Zato što se, sa NIKAKVIM pravom, miješaju u rad medija svojim činjenjem ili nečinjenjem. A činjenje ili nečinjenje znače ili prekršaje, ili krivična djela, za one koji su nalogodavci.

Novinari u Crnoj Gori se zbog pritisaka sa viših instanci i dalje boje da u cjelosti, punoj slobodi i sa integritetom pridržavaju Kodeksa novinara. A 23. januar je za Crnu Goru ipak i datum nečeg lijepog – poziva na neprestanu borbu za slobodu nečega što suštinski po svom opisu treba da bude slobodno i neometano – istinitu i glasnu novinarsku riječ, kojoj konačno treba dati prostor i pravo da na najbolji način gurne državu i društvo naprijed.

U to ime je juče ili prekjuče u našoj dragoj Evropskoj kući, na panelu o stanju novinarstva u Crnoj Gori, bilo više kamera nego ikada prije, samo da snime gornju salu (jer ima i donja) i persone u njoj. Dosta puta sam tu boravila, pa mogu da tvrdim. Izgleda su se – mili bože čuda velikoga – konačno, posle 100 godina, mnoge redakcije jednoglasno složile da je taj događaj, ipak – svima važan. 10 kvadrata prostorije snimano je pomno, kao Zemljina hemisfera – nikad dosad viđena.