Prije tačno 102. godine, u dobi od 55 godina, od posljedica tuberkuloze preminuo je po mnogima najveći mostarac svih vremena - Aleksa Šantić.
Iza njega su ostali brojni radove, pjesme ali i ono što ne staje na papir - pouke suživota.
Bila je to najveća sahrana u povijesti Mostara na kojoj su prisustvovali i popovi i hodže i fratri.
Aleksa je volio Mostar, a Mostar je volio njega.

Njegova najpoznatija pjesma je mnogima "Emina" no Aleksa je imao i druge predivne pjesme poput "Što te nema?", "Moje ptice zbogom", "Ostajte ovdje"...
Aleksa je, pjesmom "Emina" ostavio Mostaru primjer da srce ne zna za granice, a "Ostajte ovdje" je dokaz da je rodna gruda najljepše mjesto na kugli zemaljskoj.

No, Mostar je zaboravio Aleksu.
Tek nekolicina se sjete ovog velikana, tek nekolicina dođe na njegov grob.
Istina, Mostar ima ulicu Alekse Šantića, ima i njegov park ima i cener sa njegovim likom.
Njegov park dapače, ukaljaše kukastim križevima dok se spomenik Emine još uvijek drži.
Njegovom spomeniku svako malo nedostaju slova koja bivaju ukradena.

Aleksa nije samo 02.02, niti je 27.05.
Aleksine pjesme treba da budu svojevrsna vodilja i pouka da srce ne zna za granice i da je najljepše tamo gdje si rođen.
Iako mu je tuberkuloza uzela dah, nije mu oduzela riječi, riječi koje danas žive.
Nije pisao da bi postao velik, pisao je jer je znao da kada srce boli, olovka i riječ su tada najjače.
Riječ mu je bila utočište.

Danas, 102. godine poslije, možda je Aleksa izdahnuo, ali svaki pravi i iskreni MostAleksu. še upravo za Aleksu.