Izgleda da dolazimo do dugo očekivanog trenutka u državnoj istoriji Crne Gore, kada polako shvatamo da obećanja nisu baš toliko obećavajuća kako nam se čini.

Premijer Spajić u Skupštini konstatuje kako su "arapski investitori - sigurni investitori", te kako je "bolje s njima stupiti u spor nego sa vlastitim domaćim investitorima". Ovakvu rečenicu može izjaviti samo neko ko je mlad i zelen u vrhu režima, a na poteze jednog od prethodnika u vlasti očigledno ostao slijep.

Ono malo zdravomislećeg ostatka u Crnoj Gori sumnjičavo će se zapitati zašto da vjeruje investicionim dogovorima novog premijera, kad je stari premijer imao toliko "faulova" koje građani i danas vide svojim očima i trpe posledice. Takođe će se zapitati, da li je moguće da smo posle svega toliko lakovjerni, pa ćemo potrčati u zagrljaj svakom investitoru koji se pojavi, samo da nam kaže 2-3 megalomanske rečenice?

U trci za ekonomskim boljitkom države, fascinira činjenica kako smo maltene sve resurse strpali u samo jedan njen dio - jug. To izgleda nije dovoljno - tas na vagi mora da pukne pod težinom. A ta težina će da bude Velika (p)laža...

Fascinira i činjenica da se jug države kontinuirano razvija, na potpuno isti način i istim postupcima, u istoj privrednoj sferi. Kad uništimo jedan grad, idemo na sledeći... Možda ćemo tako doći i do tužno zaboravljenog sjevera države. Tamo ćemo da krčimo šume, vadimo šljunak iz rijeka i radimo isto što i na jugu. Začarani krug.

Boli činjenica da imamo Zakon o slobodnom pristupu informacijama, međutim te informacije, koje svakoga interesuju (i treba da interesuju) niko nam ne daje već godinama i decenijama, iz čistog inata ili volje da se krši službena dužnost. A one su važne i za život države i za život nas samih. Jedna od ključnih je i ova - Ko nam to iz sjenke upravlja državom, s kojim pravom i na koji način? Sigurno nije u pitanju samo naivni premijer.

Zanimljivo je kako se brzo zaboravila priča o mostu preko rijeke Bojane - kudikamo boljoj i korisnijoj investiciji. Na mnogo polja. Međutim, strateški plan je uništiti još jedan primorski grad i njegov prirodni (uz to još i zaštićeni) resurs. Misleći da ćemo tako podići ekonomiju. Došli smo do trenutka - vjerovali ili ne - kada je dovoljno da prosto kažemo izvolite, možete rušiti - i građevinske mašine će se stvoriti brže od svjetlosti ispred svačijih vrata. Nema veze da li će se projekat privesti kraju ili ne - ključno je da se vidi da je počet. Nema veze da li će ugroziti životnu sredinu. Ključno je da se pare strpaju u džepove. Ko još nije progledao - šteta za njega. A mnogo nas je takvih.

Zbilja, zašto bismo mi gradili most i skratili put do susjedne zemlje? Eventualno, što bi njeni ljudi dolazili na naše primorje, a mi išli na njihovo? I još bezbroj drugih stvari.
To neće moći. A zašto? Zato što imamo duboki duševni šovinizam koga ne želimo da se odreknemo i od koga ne želimo da ozdravimo. Samo što to nikada nećemo javno priznati. Zato što - ne želimo.