Danas, kada sam krenuo iz stana, dočekale su me rijeke auta ispred mene. Znao sam — desila se nesreća.

Ušao sam u trolu, sjedio dvadeset minuta, ustao i izašao jer se nije pomicala. Tada sam znao — desila se nesreća. Nastavio sam hodati, usput sreo prijateljicu. Nastavio obavljati obaveze i čitati tišinu na licima ljudi. Vjerovatno su svi razmišljali o istom — ko su ti ljudi i šta sad?

Poslije toga pozvala me mama. Mislim da je čak i plakala. Pitala me jesam li dobro, samo da čuje glas. Čula je i smirila se.

Prošlo je nekoliko sati od nesreće. Skoro sam i skrenuo misli kada mi se javlja kolega i šalje sliku.
Kao nagli presjek. Kao da se istovremeno odgovorilo na sve, a opet sve ostaje nejasno. Ovo lice mislim da sam poznavao, mislim da sam ga sretao, mislim da znam ko je. Refleksivno počinjem istraživati i, s obzirom na to da mediji rade svoj posao, nije bilo teško pronaći osnovne podatke.

Erdoan, slikar, student Akademije, moj vršnjak.

Zar je moguće? Zar je moguće da se to desilo u trenutku dok sam ja obavljao neku sasvim tipičnu radnju? Hiljadu čudnih pitanja prošlo mi je kroz misli. Kako to život bira šta će se i kada desiti? Možda je sudbina ponekad toliko gruba da se čini nerealnom,
a možda jednostavno ovo sve nije istina… jednostavno nije istina da smo ostali za jednu boju manje.

Iako neke stvari na prvu ne djeluju stvarno, kasnije ti se sruče u lice poput hiljada hladnih šamara. Realnost je pregruba i ne znam kako se pripremiti za nju kada ne znaš kada će te pogoditi.

Ono u šta vjerujem i znam da možemo jeste na vrijeme razmišljati i činiti stvari sigurnijim, provjerenijim. Nesreće se dešavaju, a vrijeme tare sve ispred sebe dok se ne postave jasne smjernice i zaštite. Nije vrijeme za upiranje prstom, jer jedino što je sada budno jeste tuga nad cijelom ovom tragičnom situacijom.

Ne vjerujem da sam pisao ovo. I ne mogu dovoljno vješto izraziti svoju žal, niti ljutnju koja je prati. A opet imam potrebu da kažem nešto — bez da dam ijedan odgovor.

Jer oni koji trebaju odgovarati, vjerujem da će kad-tad morati.

Grad večeras diše tiše, svjestan da mu nedostaje jedna boja.