Hayatov “povratak narodu” pred Ramazan je, suštinski, povratak novcu – konkretnije, zaštita ramazanskog reklamnog biznisa u trenutku kada u pozadini visi tužba teška 25 miliona maraka i mreža off‑shore interesa. Svaki marketinški stručnjak zna: vrijednost ramazanskog bloka reklama mjeri se u stotinama hiljada maraka dnevno
Ramazan na televiziji nije samo duhovni trenutak, on je i tržišni događaj. Svake godine u tom periodu televizije u Bosni i Hercegovini bilježe rekordan broj reklama, posebno oni kanali koji nude ramazanske programe uživo — iftare, emisije sa vjerskim sadržajem i humanitarne specijale. Televizijski prostor tada postaje unosan biznisni poligon, a svaka sekunda emitovanja vrijedi više nego u ostatku godine.
Zato je iznenadila vijest da je Hayat TV — nakon višemjesečnog sukoba sa BH Telecomom i povlačenja s platformi “Moja TV” i Telemach — iznenada, netom prije Ramazana, odlučio da se vrati. U javnosti je to predstavljeno kao "želja da narod ne ostane bez ramazanskog programa". Lijepa rečenica, ali gotovo sigurno netačna u svom stvarnom motivu. Jer u ovom poslu, narod je metafora za tržište, a program je valuta.
Naime, cjelokupni biznis model komercijalnih medija u BiH zasniva se na prodaji reklamnog prostora koji se, pojednostavljeno rečeno, naplaćuje po gledanosti. Ako televizijski signal ne ide preko ključnih operatera poput BH Telecoma ili Telemacha, broj gledalaca pada — a s njim i cijena reklama. Tokom Ramazana, svaka korporacija, banka, telekom i prehrambeni brend žele svoje mjesto između ezana i iftara. Izostanak Hayata s glavnih platformi značio bi finansijsku katastrofu: manje pregleda, manje reklama, manje novca.
Otuda i iznenadni preokret. Hayat je, suočen s realnošću tržišta, odlučio prekinuti spor i “pomiriti se” s platformama. Jer, koliko god sporna bila tužba vrijedna 25 miliona maraka protiv BH Telecoma, toliko je neodrživo bilo ostati izvan najvećih emiterskih kanala u najprofitabilnijem periodu godine. Svaki marketinški stručnjak zna: vrijednost ramazanskog bloka reklama mjeri se u stotinama hiljada maraka dnevno. A to su cifre koje nijedna televizija ne može ignorisati.
Ironija je što se sve to maskira narodskim parolama i pričom o “duhovnosti”, dok se iza kulisa vodi prava korporativna bitka za tržište oglašavanja. Povratak Hayata nije bio gesta dobre volje, već potez očuvanja finansijskog opstanka. I to je, zapravo, realnost bh. medijskog prostora: sve dok je gledanost valuta, a reklama zakon, politika unutar medija, duhovnost će uvijek imati svoju komercijalnu cijenu — mjerenu u minutama, pregleda i maraka.
