Ostavi to. Nemoj sada. Ne galami. Ne skači. Opet si se isprljao. Moraš ovo. Ne smiješ ono. A, zapravo dijete ponekad treba samo slobodu da nam pokaže svoj duh koji mi sa svakim stepenom odrastanja, nažalost, izgubismo.
Čekajući da završi njegov, a počne moj, zimski raspust, i da ovaj prvačić konačno tetki vrati sva prava na njen prostor, ali i dopusti da se malo odmori, kao što to uvijek i biva, posljednji dan ne može proći neopaženo i ne natjerati me ponovo na razmišljanje. Na učenje ispočetka.
Dakle, kao neko ko nema pretjeranog iskustva, niti sam stručna u ovom polju, moram priznati da sam očarana načinom na koji jedna mala osoba može utjecati na mene i svaki dan mi podariti jednu novu lekciju koju, opet ja, moram da savladam, da bih sutra, tu istu, i njemu znala ispravno objasniti. Ali u onoj životnoj fazi u kojoj te svijet tretira drugačije. Jer, učenje traje zauvijek. I sve životno što naučimo kao mali, treba znati primijeniti i onda kada uđemo u svijet odraslih i kada isti postane sve samo ne polje dječije slobode i netaknute ljubavi.
Ovaj dječak je već svima poznat kao jedan zreli insan, jer koliko god se mi svi trudili njega učiti baznim životnim principima i obrascima ponašanja, svaki put on izađe kao pobjednik ostavljajući nas sa stotinama upitnika iznad glave, ali i brdom zadaće koju moramo što prije da uradimo. Jer naše lekcije su usputne, one svakodnevne, a njegove su one suštinske, velike i uglavnom kod nas 'velikih' (čitaj, nikada sitnijih) odavno zaboravljene. One u kojima svaki put shvatiš da možeš još više. Da prisustvuješ, cijeniš, voliš i slušaš. Da, tog nekoga pored sebe, jer odraslu osobu i možeš ponekad "sa primjesom zraka" slušati, ali onu malu nikada i ne pokušavaj prevariti.
I da, preteško je vrijeme došlo za odgoj djece, ja ne mogu čak ni zamisliti kako je roditeljima koji se bore da žongliraju sa svim onim što na svakodnevnom nivou i moraju napraviti, a pri tome igrati i najbitniju ulogu u svom životu, onu u kojoj nema reprize i bezbroj pokušaja.
Odgojiti i usmjeriti dijete, pokazati mu put na ovom terenu punom iskušenja, u ovom okruženju u kojemu se trudite da dijete osjeća pripadnost, zajednicu, a da u toj istoj zajednici ostane svoje, poštujući sve društvene norme kojima ste ih samo vi učili i da na određeni način ne poklekne pred zamkama koje im se nalaze na svakom koraku. Od sadržaja koji se emituje na svakom mogućem displeju, do tuđih postupaka koje posmatraju na svakom pedalju bosanske nam zemlje. Nije lahko, znam, ali budući da ovo nije moje polje obrazovanja, ali niti pretjeranog iskustva, ja ću se ovdje samo referirati na tugu i ljutnju koju moj prvačić i ja jutros razmijenismo jedno sa drugim.
Svi se protivimo telefonima, televizijskom sadržaju, nekvalitetnom influensingu koji nas sustiže poput kakve pandemije, i nastojimo da djecu, koliko god je to moguće, odmaknemo od takvih stvari, ali onda, polažući taj ispit, odmah padamo na onom idućem.
Pažnja i dječiji sadržaj koji im mi (ne)poklanjamo.
Šta im zapravo nudimo u zamjenu za sve prethodno spomenuto? Malo toga, a premalo sebe. I ono najmanje, naše vrijeme.
Zabranjujem ja njemu sve tehnološke stvari, uzimam laptop da završim stvari koje moram i čujem njega kako šutira loptu pored mog, 'velelepnog', cvijeća i raznih (gluposti) ukrasa koji pobogu moj hodnik čine nečim najljepšim što oči ikada mogu vidjeti. I samo odjednom osluškujem sebe...kako ga ljutito dozivam, napadam, striktno mu stavljajući do znanja da mora odmah prestati. I, naravno, dijete odmah prestaje. Sjedne prekoputa mene, spuštenih očiju, pitajući se je li ovo moja tetka? I ako jeste, kako da ju pitam, šta ću sada raditi?
Jer, nije navikao on. A, još manje, na sebe ovakvu, sam navikla ja. Jer otkako je moj svijet učinio mnogo vrijednijim, imali smo prelijepu sinergiju za djelovati ispravno i zabavljati se korisno i kvalitetno. I koliko god ja imala ne tako bogato iskustva sa djecom, moram priznati da zaista jako lijepo znam 'raditi' sa njima, budući da balans koji primjenjujem u svemu, očito radi jako dobar posao i u ovom životnom polju.
Trudila sam se da ga učim kako je biti ljubazan, nekada, važnije nego biti u pravu. Da, svaku osobu koju sretne, barem, pozdravi sa osmijehom. Da, ako nema blagu riječ za uputiti, ne upućuje ni onu grubu. Ali, i da uvijek zna i mora cijeniti sebe, stavljajući zauvijek svoje srce ispred svega. I ispred svih.
A, ljutili smo se mi i ranije, jer morao je znati kako se ponašati i za kuhinjskom trpezom, ali i za stolom sa lego kockicama, i sve to bez galame i rasprave, no jutros...škola za oboje. A, pogotovo za mene. Jer odmah sam sebi postavila pitanje kada ćemo dovraga shvatiti da se radi o djeci? Kada ćemo naučiti da sve što je nama zanimljivo, njima nije? Kada ćemo priznati da bismo sve dali da nam se vrati duh koji smo imali noseći broj cipela koji oni danas nose? U kojem trenutku ćemo dopustiti sebi i svojim obavezama da malo, ponekad, pričekaju, kako bismo im posvetili više pažnje, ali i trenutaka. Onih koje će pamtiti više nego svaku igricu koju su odigrali na telefonu. A, vrijeme je da fokus koji polako gube, jer sve više pripadaju virtuelnom, nego realnom svijetu, vrate tamo gdje pripada. Na dom. Na porodicu i ljude oko sebe. Jer oni to žele, ali im mi sve manje to dopuštamo.
I tako shvatiš da je trenutak kada pokušavaš dijete naučiti nečemu trivijalnom, zapravo tvoja lekcija, da to isto možeš da ga učiš na drugačiji, blaži, ali i korisniji način. Kroz zajednički trenutak, kojim ćemo im usaditi znanje za koje neće dopustiti da im ikada, iko ospori. Jer oni osjećaju kada im se posvetimo i damo im sebe. Prisutne, tu sa njima. Jer oni su gladni naše pažnje, ljubavi, ali i škole u koju smo mi davno počeli da idemo.
I jasno je da moramo, naročito danas, voditi računa koliko djeci dopuštamo, ali jednako moramo da brinemo i o onoj koliko dajemo, što smo mi odrasli negdje usput zamijenili. Dopustiti i davati.
Jer, ne odlučuju nam djeca koliko ćemo im dopustiti, ali biraju i žele da se odlučimo za davati. Svaki trenutak koji imamo na raspolaganju, bivajući sa njima, stvarajući ono najljepše, svjesni i sretni da ništa drugo osim udisaja i prisustvovanja ne trebamo, a da zapravo sve možemo. I već odavno sve imamo.
A, pogotovo ono najčistije, ljubav koju nam neko daje na dlanu, i to baš onoj verziji nas koju bismo i sami trebali najviše da volimo. I sve to bez "duplo da mi vratiš" očekivanja.
