Na ulici — djevojčica. Ima možda 12 godina, ali hoda kao da ima 22. Štikle, minić, telefon u ruci, pogled uvježban da bude “hladan”. Dječak — isti broj godina, ali već pokušava da bude “frajer”. U ruci telefon, u glavi aplikacije koje mu govore da vrijednost dolazi iz mišića, markiranih patika i broja pregleda. Iza njih — roditelji. Mladi, umorni, na telefonima, bez riječi. Sve izgleda normalno, a ništa nije.

Jer to nije djetinjstvo. To je prerastanje u nešto što nije stiglo prirodno. Već iz ekrana, iz Instagram i TikTok svjetova. Iz reality emisija koje više oblikuju vrijednosti, nego porodica, škola ili ulica.

Imamo generaciju djevojčica koje nisu imale vremena da budu djeca. I dječaka koji su naučeni da osjećanja znače slabost. Imamo školu koja šuti, medije koji promovišu prazninu, i roditelje koji su — iscrpljeni. Ili zbunjeni. Ili previše uplašeni da kažu: “Ne.”

Dječaci su danas pod pritiskom da budu "alfa". Da ne plaču. Da ne govore kad ih boli. Da budu “opasni” i tihi, da se dive nasilnicima, da misle da je vrijednost u novcu, a snaga u agresiji. I niko im ne govori da je hrabrost u dobroti. Da je plemenitost muževna. Da je čitanje, rad, strpljenje — snaga, a ne slabost.

Djevojčice, s druge strane, već sa deset godina znaju šta je konturisanje lica. Imitiraju žene koje ne poznaju. Pokušavaju da odrastu prije vremena, jer vjeruju da tako postaju “važnije”. Jer sve se svodi na sliku. Na lajk. Na iluziju.

A djeca nisu kriva. Oni gledaju i uče. Prerano ulaze u uloge koje ne razumiju. Ispod te šminke i tih frajerskih poza — djeca su. Nesigurna. Nezaštićena. I usamljena.

U školama, djeca koja se ponašaju “normalno” postaju čudaci. Oni koji još igraju klikere, crtaju, čitaju — ismijani su. Jer norma se pomjerila. I mi smo je pustili da ode.

Roditelji su preumorni da reaguju. Društvo — zaspalo. Škola — nemoćna. A djeca rastu. I dok gledamo kako djevojčica od 12 godina na Instagramu pleše uz provokativnu muziku, ili kako dječak psuje i “glumi” gangstera, ponavljamo sebi: “Ma pusti, djeca su, proći će.”

Neće proći samo od sebe.

Ako ne učimo djecu šta je vrijedno, naučiće ih neko drugi — često onaj ko ne želi dobro ni njima, ni nama. Djeca trebaju granice. Ne da bi bila sputana, nego da bi bila sigurna. Da znaju da neko brine. Da neko vidi i ono što oni ne vide.

Možemo reći: dosta. Možemo vratiti autoritet roditeljstvu. Možemo se maknuti od telefona kad razgovaramo s djetetom. Možemo reći “ne” nasilju, štiklama, psovkama, praznini. Možemo stati. Gledati. I slušati.

Jer još nije kasno. Ali brzo će biti.