Na koncertu Zabranjenog Pušenja u Rijeci 1984 godine, kvari se pojačalo, dr. Nele Karajlić saopštava publici: “Crk’o maršal! Mislim na pojačalo!”. Ubrzo to izaziva proglase SUBNOR-a (Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata) i Saveza socijalističke omladine u kojima se osuđuje ponašanje članova Pušenja, i poziva se na zabranjivanje njihovih koncerata. Tada nastaju brojni medijski natpisi protiv grupe, te počinje otkazivanje koncerata i skidanje sa televizijskih i radijskih programa.

Danas se ovo prepričava kao anegdota koja treba da dočara totalitarizam koji je vladao u socijalističkoj Jugoslaviji.

Ni danas nije nešto bolje.

Elem, neki dan su se oglasila udruženja žrtava rata i boračka udruženja, uključujući Savez demobilisanih boraca i organizacije, među kojima je “Pokreta Majke enklave Srebrenica i Žepa” i “Žena Podrinja”, tražeći od Narodnog pozorišta Sarajevo da otkažu predstavu “Šestorica protiv Turske”, autora Jetona Neziraja, u režiji Blerte Neziraj.

Po čemu je ta predstava poznata?

Poznata je po tome što nije mogla da se izvede na Kosovu i što je protiv njenog izvođenja u Sarajevu bila i ambasada Turske i ministar Helez. Turska ambasada je uputila formalni protest Ministarstvu vanjskih poslova BiH, uz obrazloženje da predstava “promovira propagandu terorističke organizacije”.

Šta su spomenuta udruženja navela kao razloge za neizvođenje predstave?

Kazali su da je “Turska pružala ključnu podršku BiH u međunarodnim institucijama, uključujući podršku Rezoluciji UN-a o Srebrenici, kao i njen angažman u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju.” Uz to, dodali su da je Turska stalno podržavala suverenitet BiH, što čini predstavu i njene eventualne političke poruke “posebno osjetljivim pitanjem”.

Da pojednostavimo: “Neprijatelj moga prijatelja je moj neprijatelj”.

Apsurd je još veći kada znamo da su socijalistički borci branili vrijednosti svoje ideologije za koju su ginuli i ubijali, dok u ovom slučaju, bošnjački borci i žrtve se bore za turske interese i vrijednosti.

Naravno, nije ovo karakteristično samo za ovu predstavu ili bošnjačka udruženja; možemo reći da imamo slične situacije i kod Srba i Hrvata. Nema dana kada ne možemo pročitati da nešto podržavaju ili traže, i to najčešće ono što traži njihova vlast.

Ali stvar je mnogo kompleksnija.

Da li stavovi ovih udruženja trebaju imati posebnu težinu, i da li treba da se posebno uvažavaju u odnosu na druga udruženja građana i nevladinih organizacija, pogotovo 30 godina nakon prestanka rata!?

Nisam baš siguran.

Zapitajmo se koliko je SUBNOR mogao da razumije vrijeme u kojem je djelovao, uključujući muziku, tekstove i performanse Riblje čorbe, Laibacha, Pankrta 80-ih godina prošlog vijeka, koje su redovno pokušavali zabraniti, a koji su danas klasici.

Drugo pitanje je još važnije: kolika je podrška članstva ovih organizacija za ovakve aktivnosti bitna, i to pogotovo za aktivnosti koje nemaju veze sa onim zbog koje te organizacije postoje!?

Možemo pretpostaviti da su ciljevi tih udruženja usmjereni na zastupanje interesa njenih članova i borbu za njihova prava, od invalidnina, preko penzija, boračkih dodataka, liječenje, ortopedskih pomagala, pa do zapošljavanja. Znači, potpuna integracija svojih članova u društvo. Također, možemo pretpostaviti da se one bore za afirmisanje istine o svemu onome što se dešavalo tokom rata, jer je ta istina skoro uvijek etnički ograničena. Mogu da razumijem i da žele da aktivno učestvuju u kreiranju društva koje će biti u skladu sa njihovim stavovima i vrijednostima.

Ali koje su to njihove vrijednosti i stavovi?

Teško je reći, jer ne postoji veće i heterogenije udruženje od boraca i žrtava rata, i nisam baš siguran da se stavovi rukovodstava tih organizacija poklapaju u velikoj mjeri sa stavovima njenih članova. Pogotovo kada se radi o pozorišnim predstavama i vrijednostima koje trenutno zastupa turska vlast.

Postoji i treća nedoumica: kako neko može da traži “neigranje” neke predstave, kada je nisu pogledali i sami se uvjerili se da “afirmiše” terorizam ili bilo šta drugo što traži zabranu?

Biće da vjeruju na riječ turskim vlastima.

Znamo mi odgovore na sva ova pitanja, ali teško ih je javno reći, jer se tada udara na najzaslužnije članove društva, a tada je medijski linč vrlo vjerovatan.

P.S. Kada je 1982. godine izašao album “Mrtva priroda”, u Ilustrovanoj Politici objavljeno je pismo jednog tinejdžera, u kome on promišlja o političkoj podobnosti Bore Đorđevića, i ukazuje na stihove “za ideale ginu budale” i “kreteni dižu bune i ginu” iz pesme “Na zapadu ništa novo” kao uvredljive za slavne pretke. Pismo pokreće lavinu: SUBNOR-i (Savezi udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata) Sarajeva, Karpoša i Bezdana i Savez socijalističke omladine Bosne i Hercegovine zahtevaju da se ploča zabrani.