Prema popisu stanovništva u BiH iz 2013. godine, skoro apsolutna većina stanovništva sljedbenik je neke religije.Provjerili smo koliko su religiozni mladi u BiH te istražiti faktore koji utječu na njih. Kroz anketu na koju je odgovorilo 45 mladih saznali smo i druge činjenice koje opisuju religioznost u BiH, ali i druge društvene specifičnosti.
Na naša pitanja odgovarali su mladi ljudi dobne grupe 15-26 godina. Prema odgovorima na prikazano pitanje možemo zaključiti da nešto više od pola (55,6%) anketiranih smatra da je njihov nivo religioznosti na nivou tri od pet. Niko od njih ne smatra da u potpunosti ispunjava sva načela, moralne vrijednosti i prakse propisuje religije čiji su sljedbenici.
Izuzetno je zanimljivo to da su mladi na pitanje „ Koja razina odgovara religioznosti vaše porodice?“ iznijeli potpuno identične odgovore kao za vlastitu razinu religioznosti. Naime, 55,6% njih dodjeljuje svojoj porodici razinu tri od pet, a i ostale razine odgovaraju procentualnim vrijednostima prethodnog pitanja. Ne mora značiti da je svaki pojedinac dao isti odgovor na oba pitanja, ali velika većina sigurno jeste. Religijska pripadnost najčešće ide sa koljena na koljeno, ali čini se da naraštaji slijede i iste obrasce ponašanja i mišljenja kada je religija u pitanju.
Važnost porodice u procesu stjecanja ili izostanka religijskih vrijednosti i praksi iskazuje se i u prikazanom pitanju, a koje se tiče sredine u kojoj je pojedinac stekao navedene vrijednosti. Porodica je potpuni pobjednik ovog pitanja, što je i smisleno jer je ona prvi i osnovni oblik socijalizacije. 22,2% anketiranih samostalno je istraživalo i učilo o religiji, ali niko ne smatra da je u školi ili drugoj instituciji stekao znanja i prakse koje su produbile njihov odnos sa religijom.
Međutim, jedno od sljedećih pitanja ankete tražilo je od mladih da iskažu mišljenje o neophodnosti i korisnosti vjeronauke u školama, kao i o dovoljnom ili nedovoljnom broju časova tog predmeta. Rezultati pokazuju da 66% anketiranih smatra da je vjeronauka potreban i koristan predmet, kao i da je propisan dovoljnim brojem časova. S druge strane, nešto više od 22% misli da je nepotreban u školama, a najmanje je onih koji misle da broj časova nije dovoljan te treba biti povećan.
Kontradiktornost je u tome što baš nijedna anketirana mlada osoba nije stekla religijske vrijednosti i prakse u školi (prema njihovim odgovorima), ali većina njih ipak misli da je predmet Vjeronauka potreban i koristan. Dakle, ili se odgovorima nije posvetila dovoljna pažnja, ili mladi misle da je predmet po svojoj suštini koristan i potreban, ali njegova primjena ne daje rezultate u vidu znanja i širenja vrijednosti.
Naravno, svaka religija podrazumijeva određene obrede koji upotpunjuju duhovni život čovjeka i njegov odnos s Bogom. Prema prikazanim odgovorima možemo vidjeti da je među omladinom najviše onih koji religijske obrede obavljaju samo za vrijeme posta ili praznika, a najmanje onih koji to rade više puta dnevno ili svaki dan. Jedino pitanje u kojem jedan odgovor zastupa skoro apsolutnu većinu tiče se slavljenja vjerskih praznika. 95% mladih slavi vjerske praznike.
Ako uporedimo religijske obrede sa obilježavanjem važnih, odabranih dana prema religijskom učenju možemo zaključiti da religija u Bosni i Hercegovini ima mnogo više kulturnu, nego duhovnu dimenziju . Mladi svoju razinu religioznosti smatraju istom kao i porodičnu, što znači da su se iste vrijednosti prenosile s koljena na koljeno, najčešće kao tradicija i dio kulturnog identiteta.
