Stoicizam se pojavio prije više od dvije hiljade godina, za vrijeme antičke Grčke i Rima. Škola misli poznata po principu "vrlina je jedino dobro", stoicizam je nedavno ponovo zaživio, naročito među nesretnim i izgubljenim muškarcima. Uz pomoć kratkih klipova iz teretane, sa citatima Marka Aurelija i Epikteta nalijepljenim preko njih, sa phonk muzikom u pozadini, stoicizam se pretvorio u životni stil opisan jednom rečenicom: "budi jak, šuti i treniraj". Prije nekoliko godina, na društvenim mrežama su se pojavili brojni računi koji su istovremeno počeli dijeliti ovakav sadržaj.

Na prvu, to se čini kao pozitivna pojava. Ipak, stoicizam se smatra jednom od najvažnijih filozofija za tumačenje etike vrline. U osnovu stoicizma leži da čovjek može postići zadovoljstvo, samoostvarenje vježbanjem neke vrline. Pratioci ove škole su vjerovali su da je sve ukorijeneno u prirodi i da čovjek mora živjeti u skladu s njom. Veliki su fokus stavljali na, prvenstveno, mudrost, pa hrabrost i ostale slične vrline. Također, smatrali su da je samokontrola ključ za ostvarenje osnovnog cilja postojanja: unapređenje etičkog i moralnog aspekta čovjeka. Po svojim gledištima, stoicizam je deterministička filozofija; ujedno podrazumijeva i postojanje logosa kao univerzalnog uma, univerzalno prihvaćenog skupa vrijednosti koje svaka osoba treba posjedovati.

Ne ulazeći dublje u ovu tematiku, svako će pomisliti da je širenje ovakvog mišljenja na društvenim mrežama pozitivna pojava. No, potrebno je sagledati širu sliku. Uspon stoicizma na društvenim mrežama nije došao tek tako. Živimo u vremenu kad svijetom haraju izgubljeni, emotivno zbunjeni muškarci, koji se nerijetko suočavaju sa krizom identiteta. Traže smisao i novu životnu strukturu ili rutinu. Suočeni su sa nestabilnim tržištem rada, političkom nestabilnošću, gubitkom tradicionalnih uloga muškarca i žene, ljubavnim problemima, a često i upadaju u kolotečinu težnje ka nedostižnom idealu. Stoicizam im nudi jednostavnu poruku; ne moraju gledati dalje niti tražiti ikakav dublji smisao.

YouTuberi poput Chrisa Williamsona i podcasteri poput Andrewa Hubermana promovišu stoicizam kao način razmišljanja koji, ukoliko ga muškarac počne primjenjivati, dovodi do skoro magičnih ishoda kakve čak ni Torabi nije obećavao.

Postoji obrazac. Muškarac se osjeća izgubljeno i onda kreće u teretanu, skida aplikaciju za Daily Stoic, kupuje knjigu s crnim koricama i bijelim slovima. Ne mora je ni pročitati. Dovoljno je pročitati završne misli na kraju poglavlja ili samo naslov.

Nakon dvije sedmice treninga i tri motivaciona YouTube klipa, on prelazi iz izgubljenog u prosvijetljenog. Postaje mudrac koji osjeća da ima za cilj širenje stoičke misli u svojoj okolini. Ali to ne radi suptilno, kako bi stoici savjetovali. Naprotiv, on je bučan i prisutan u svakom komentaru ispod tuđeg života, nerijetko agresivan.

“Brate, ti moraš da vladaš sobom. Ja sam alfa postao.”

Ustajanje u 5 ujutro, hladni tuš i 100 sklekova dnevno nisu filozofija, nego rutina. Dakako, rutina može biti od vrlo velike pomoći, ali problem nastaje je kad ti rituali postanu nečije sredstvo kojim on dokazuje da je “nadrasao” sve druge. Zbog kvazi-stoicizma, on sebe posmatra kao čovjeka reda, logike i kontrole, dok su svi ostali “emocionalno slabi”.

Kvazi-stoicizmom pokušava sakriti svoj ego, manjak ličnosti i nesigurnosti koje duboko u sebi gaji.

Jordan B. Peterson je najbolji primjer transformisanja stoicizma u kulturološki proizvod. Njegove poruke o "uređivanju vlastite sobe", "preuzimanju odgovornosti" i "strukturiranju haosa" jesu duboko inspirisane stoicističkom etikom, ali su također filtrirane kroz konzervativni psihološki diskurs. Iako njegov rad uključuje stvarna klinička iskustva i reference na mitologiju, kao i Jungovu i Freudovu psihoanalizu, njegova popularnost ne dolazi iz te dubine, već iz sposobnosti da mladim muškarcima ponudi osjećaj kontrole bez potrebe za introspektivnim rizikom.

Peterson govori muškarcima da budu jaki, odgovorni, i da izdrže bol, ali ih nikad, ama baš nikad ne poziva da tu bol stvarno razumiju. Niti ih poziva da išta drugo razumiju, da čitaju išta intelektualno, da se razvijaju. Isto tako, savremeni stoici na društvenim mrežama govore o tome kako kontrolisati emocije, ali ne i kako ih procesuirati. Mudrost se zamjenjuje beskrajno rigidnim sistemom misli. Samopomoć je svedena na samoutjehu kroz logičku dominaciju nad osjećajem.

A tek je poseban fenomen spajanje stoicizma s teretanom. Muškarci koji su se do juče nosili s depresijom, niskim samopouzdanjem ili gubitkom kontrole, pronalaze u fizičkom treningu ritual kroz koji disciplinuju tijelo, pritom zavaravajući sebe da su disciplinovali i um.

Trening postaje potvrda racionalnosti: ja treniram, dakle nisam slab. Ja šutim, dakle sam mudar. Ja sam fizički stabilan, dakle sam psihički stabilan. A linija između potiskivanja emocija i suočavanja s njima nikad nije bila nejasnija.

Tako filozofija koja je u svojoj srži pozivala na samospoznaju i prihvatanje vlastite ograničenosti, postaje performans. Nosioci tog performansa često su ljudi koji nisu prevazišli vlastitu nesreću, već je samo maskiraju narativom lične nadmoći. Najopasniji aspekt kvazi-stoicizma je način na koji se složena filozofija pojednostavljuje, svodi na nešto tako prosto da je četrnaestogodišnjak shvata. Složenost emocionalnog života, relacijskih problema, psihičkih trauma i kulturnih konflikata svodi se na individualni napor volje. "Samo budi jak", "Ne vezuj se", "Ne traži smisao izvan sebe." Ove poruke, koliko god zvučale moćno, implicitno govore: ako si nesretan, ti si slab.

Niko nije zaradio mudrost zbog discipline ili godina. Kako kažu sami stoici, mudrost uvijek dolazi kao posljedica duboke samorefleksije, često bolne i ponižavajuće. Priznanje vlastite nemoći pred svijetom, i svijesti da možemo promijeniti samo način na koji na taj svijet odgovaramo je jedini način sticanja mudrosti. Zato je važno napraviti razliku između stoicizma i stoik-brenda.

Ljudi, naročito muškarci koji tragaju za duhovnim prosvjetljenjem i novim misaonim pravcima, trebaju pogledati dalje od stoicizma. Ova filozofija možda nekome zaista odgovara; ali držati se isključivo jedne škole misli, nastale prije više od dvije hiljade godina, znači ignorisati čitave epohe intelektualnog razvoja. Ne smijemo nipodaštavati filozofe iz perioda od srednjeg vijeka do danas, niti savremene mislioce svoditi na "pametnjakoviće" samo zato što ne govore jednostavnim jezikom YouTube klipova. Odgovore na najdublje probleme savremenog čovjeka možemo pronaći samo u filozofiji koja govori jezikom našeg vremena.

I najvažnije: ne možemo sebi davati za pravo da pričamo o temi koji nismo proučili. Proučavanje stoicizma podrazumijeva stvarno čitanje djela najznačajnijih autora te filozofije, a ne slušanje ili čitanje citata koje je neko izvukao iz Aurelijevih "Meditacija", često kad izvan konteksta. Mudrovanje i palamuđenje treba eliminisati. Potpuno eliminisati. No, muškarcima će ovo preletjeti preko glave i nastavit će po starom.