Veliki pozdrav dragi čitaoci, javlja se vaš najdraži hip hop kolumnista bosanskohercegovačkog interneta Frenkoza. Nakon dvije političke kolumne odlučio sam da ovaj put tema bude muzika. Odnosno, evolucija mog žanra. Sličnu temu je nedavno u svom članku obradio zagrebački novinar Dubravko Jagetić u kojem je pisao o nestanku društvene angažovanosti u muzici. Sa kolegom Jagetićem se uglavnom slažem, no u ovom tekstu ću pokušati pružiti drugu perspektivu jer sam kao muzičar svjedočio tim promjenama, te i doživio ih iznutra.

Vratimo se u devedesete, mom životu na Zapadu kada sam prvi put došao u kontakt sa hip hop muzikom. Često sam govorio kako je ta muzika bila moj tadašnji soundtrack. Bio sam stranac u Njemačkoj i to sam osjetio svakodnevno. Ne želim da to zvuči strašno, jer u Njemačkoj nisam nikada doživio neke ozbiljnije napade, ali sam osjetio osude zbog svog izgleda i zbunjene poglede kada bi izgovorio svoje ime. Također sam često čuo onu poznatu „Pa vi baš odlično pričate njemački“. Čudno kako taj kompliment sa vremenom preraste u uvredu, kao da je njemački jezik toliko komplikovan i nemoguć za naučiti. Bilo je i ružnih situacija sa neonacistima koji ti na ulici nešto opsuju i kažu da se vratiš odakle si došao. No većina ljudi koje sam upoznao su postali moji dobri prijatelji koji su mi mnogo puta pomogli i branili me u ružnim situacijama. Upravo zbog toga sam zavolio i hip hop. Baš kao što su radili moji prijatelji: ta muzika me je branila.

Njemački rep u devedesetim je bio izrazito lijevo orijentisan i uvijek je stajao u odbranu ljudskih prava. Na jednoj strani su bile desničarske grupe koje su prisvojile rock muziku, a na drugoj strani je bio hip hop kao otpor toj mržnji. Kod rep muzike me nije privlačila samo politička poruka nego i njen ritam, stil i prepoznatljiv način života. Tako da je bilo jasno kome ću se prikloniti.

Ne mogu vam opisati kolika podrška su bile pjesme poznatih izvođača koji su direktno opisiviali moje stanje i poziciju u društvu. Kada čujete nekog da izgovori ono što vi godinama osjećate, stvara se preljepa veza. Tako mi je rep postao prijatelj. Još kada se okružite istomišljenicima, javlja se pripadnost i odjednom niste više usamljeni, a niste više ni stranac. Muzika vas nauči lojalnosti, prijateljstvu, empatiji i solidarnosti. Sve te vrijednosti sam usvojio i kasnije se trudio vratiti ih kroz svoju muziku.

I baš zbog toga bude ti žao kada vidiš da te stvari bivaju izgubljene i sve manje zastupljene danas. Ono što je hip hop kulutra i scena predstavljala nama, današnjim generacijama nema nikakvo značenje. Teme koje su prije bile bitne, danas su postale teške i dosadne. Pri tome, imamo osjećaj da se društvo degradiralo i da su takve poruke danas važnije nego ikad. Kako se desilo da jedan društveno angažovani žanr bude srozan i sveden na plitke teme kao što su materijalizam, narkomanija i promiskuitet?

Jedni krive industriju koja je prostor dala izvođačima koji su promovisali takav način života i nove generacije koje su gurale u tom smjeru. Kao i u filmskoj industriji, znamo da ljude pale akcija, nasilje i seks, pa je isti recept primijenjen i u muzici. Izvođači koji nisu išli tim putem su gurani u pozadinu, i medijima nisu bili dovoljno skandalozni, tako su neki od njih nestali a neki se prilagodili novim pravilima. Glavne face su postali opasni momci i lahko obučene djevojke koji su hranili najniže strasti slušaoca. Pravo pitanje je koliko se to radilo svjesno kako bi se uništio jedan kritički pokreta a koliko samo zato što donosi novac. Bilo je tu sigurno korisnih idiota koji su se gibali kako je vjetar puhao. Formula se pokazala uspješnim, a nove generacije su samo slijedile isti put. Oni prvi koji su vidjeli novi trend su još propitivali ispravnost tog kretanja, dok su druga i treća generacija to prihvatile bez ikakvog otpora. Tako je hip hop dobio novo lice, a plemenita ideja sa početka je pala u drugi plan i skoro totalno nestala. Hip hop je uvijek imao pjesme o zabavi i uspjehu i moja poruka nije da svi izvođači trebaju pričati isključivo o ozbiljnim temama, niti osuđujem one koji rade takve pjesme. Ali niko ne može osporiti da je današnja hip hop kultura daleko od svoje početne ideje i zvuka.

Zato smatram da je bitno svako malo se vratiti u tinejdžerske dane i prisjetiti se zašto ste nešto zavoljeli. Onoliko koliko su pjesme muzičara značili meni kao klincu kada su se zalagali za moja prava, toliko danas znače naše poruke klincima koji odrastaju uz našu muziku. Zar nije ljepše biti slušaocima podrška nego zabava? Zar nije ljepše edukovati slušaoca i otvoriti mu nova vrata nego odgajati još jednu generaciju zombija koji kroz život prolaze nepropitujući ništa. Danas kada prođem ulicama kojima sam kao klinac išao do škole, znam tačno na kojem uglu sam u slušalicama imao koju pjesmu. Pamtim trenutke u kojima sam se formirao, i zahvalan sam što mi je tada najbolji drug bio hip hop.