Dragi čitatelji, dobrodošli u prvu online epizodu emisije „Noble Voices” na Plenum.ba ! U ovoj emisiji istražujemo priče mladih ljudi koji su se odlučili za život u inostranstvu i kako su se prilagodili novim okolnostima. Naš prvi gost je Hana Pajić, mlada djevojka iz Bihaća koja je preselila u Njemačku. Hana će podijeliti s nama svoja iskustva o tome kako je pronašla svoje mjesto u novoj zemlji, izazovima s kojima se susrela i kako je uspjela povezati svoju prošlost s novim životom. Ostanite s nama, jer vjerujemo da će njena priča biti inspiracija za sve mlade koji se nalaze na sličnom putu.


Hana, hvala ti puno što si pristala na intervju. Drago mi je što ćemo čuti tvoje iskustvo. Za početak, možeš li nam reći iz kojeg grada si se preselila i šta te navelo na odluku da se preseliš u Njemačku?

,,Živjela sam u Bihaću 13 godina, odrasla sam kod majke i dide, jedne prilike me otac upitao da li želim da idem kod njega. Iskreno nisam mnogo razmišljala,niti sam nešto to najozbiljnije shvatila, pristala sam, rekla sam kada završim 6.ti razred da bih bila spremna da krenem. Tako nešto se i to sve odigralo. Preselila sam se najviše iz tog razloga što sam željela da se obrazujem na višem stepenu, da izgradim svoju karijeru kako bih usrećila i sebe i moju majku koja me je podigla.Ovdje je dobro poznato da učenici mogu slobodno da biraju svoje životne puteve to jest škole i zanate koje će da idu i u slučaju ako im se to ne svidi, imaju šansu da to promijene''

Hana, hvala ti na ovom iskrenom odgovoru. Zanimljivo je kako su ti okolnosti dovele do ovog velikog koraka. Kada si stigla u Njemačku, šta ti je najviše nedostajalo iz Bihaća? Kako si se nosila sa tim, posebno u početnim danima, kada je sve bilo novo i drugačije?


,,Prijatelji. Na samom početku sam imala konstantnu potrebu da se čujem sa prijateljima ,nažalost jedno vrijeme nisam imala tu mogućnost te sam izgubila dosta kontakta. Pričala sam engleski jezik te sam se lako snalazila sa mojim potrebama u školi i u upoznavanju novih ljudi. Trebalo se naviknuti na drugu kulturu ljudi, shvatiti njihova mišljenja i ponašanje. Nisam osjećala veliku potrebu za kućom dok mi se nakon godinu dana nije pružila prilika da se vratim...Tada mi je bilo mnogo teško jer sam shvatila gdje mi je dom, ljubav, ljudi koje volim... Od tog dana svaki put kada trebam da krenem nazad za Njemačku, komadić mog srca se razdvoji...Teško je kada shvatiš koliko je tvoja država, tvoj grad pun boje i ljubavi. Hrana ima okus, cvijeće miriše i ljudi imaju dušu''

To što si spomenula osjećaj gubitka kontakta s prijateljima i teže trenutke prilagodbe samo potvrđuje koliko je važno imati osjećaj pripadnosti. Razumijem koliko ti je bilo teško, pogotovo kad si shvatila koliko ti je dom drag, i kako svaki put kad se vraćaš u Njemačku, osjećaš da dio tebe ostaje u Bihaću. Tvoj osjećaj za dom i ljude koje voliš je nešto što mnogi mogu razumjeti, pa i ako su udaljeni. S obzirom na sve ovo, kako si uspjela održati ravnotežu između života u Njemačkoj i svog identiteta iz Bihaća? Kako si pomirila te dvije stvarnosti?




,,Kada sam se doselila tu upoznala sam mnogo ljudi različitih nacionaliteta i vjeroispovijesti. Razmjenjivali smo naša mišljenja i upoznavali kulture jedni drugih. Zajedno smo učili Njemačku kulturu i upoznavali je. Teško je bilo kada izađeš van ponašaš se drugačije, paziš šta govoriš, kuda hodaš i slično. Dođeš kući, pričaš maternji i ponašaš se kao kod kuće ali ne 100%.. Kada se vratim kući ponašala bih se sasvim normalno, kao da nikad nisam ni otišla. Ljudi često spominju strance to jest naše ljude koji su se preselili. Ponekad me zaboli to što sam u svojoj državi stranac, a isto tako sam i u Njemačoj stranac... Naravno prijatelji i porodica koji te poznaju vole te i poštuju, pa čak i ljudi koji te na novo upoznavaju i shvataju da nisi drugačiji jer ne živiš u svojoj državi. Da me neko danas pita da li bih se vratila kući, bez razmišljanja bih potvrdila."

Razumijem koliko je teško balansirati između dvije kulture, dva identiteta, jer to znači uvijek biti na nekoj sredini. Tvoje iskustvo sa različitim ljudima i kulturama je divno, ali i istovremeno pokazuje izazove koji dolaze s preseljenjem. Posebno je dirljiv tvoj osjećaj kada se u svojoj zemlji osjećaš kao stranac, dok si i u Njemačkoj u istoj poziciji. Zanimljivo je kako si kroz sve te promjene uspjela zadržati svoju istinsku povezanost sa domovinom i porodicom. U tom kontekstu, kako gledaš na to da mladim ljudima poput tebe, koji se sele u druge zemlje, treba pružiti više razumijevanja i podrške u procesu prilagodbe?

,,Mislim da mnogima treba dati do znanja da nisu sami i da život u drugoj državi nije toliko depresivan koliko ga čovjek sam sebi napravi. Svaki početak je težak i mislim da bi svako trebao da razumije ako se neko promijeni na neko vrijeme ili nije u mogućnosti da održava kontakt kao što je prije mogao. Ali iskreno mislim da manje mržnje i predrasuda bi svakome pomoglo pri navikavanju. Često čujem kako ljudi koji su ostali u svojim domovima govore odvratne stvari svojim porodicama ili prijateljima na osnovu toga da im je život savršen i da oni sada imaju novac za bacanje. Nažalost u većini slučajeva to apsolutno nije tako a pogotovo ne na početku.."


Kada si se smjestila u Njemačku,šta ti je bilo najuzbudljivije? Koji su to mali, ali važni trenutci koji su te usrećili i učinili da se osjećaš kao kod kuće?

,,Definitivno naši Balkanci koji haraju po Njemačkoj. Držali bi se zajedno pjevali iste pjesme, jeli istu hranu i voljeli se kao braća. Kada vidiš da neko na autu drži zastavu Bosne, Hrvatske, Srbije, Crne Gore ili Makedonije usrećiš se jednostavno. Kada vidiš ljiljan na nečijem vratu ili kada čuješ svoj maternji jezik."

Hana, spomenula si da si upoznala mnogo novih ljudi u Njemačkoj. Kakvi su tvoji novi prijatelji? Kako su ti pomogli u procesu prilagodbe i što misliš da je najvažniji faktor u izgradnji prijateljstava u novoj sredini?


,,Pa nasprem svega većina njih koje sam upoznala su sami po sebi stranci koji su rođeni u njemačkoj ili koji su došli tu kao jako mali. Svi oni imaju iste navike i svoje ponašanje. Mnogo su mi pomogli jer su me neki tjerali da učim jezik i sa akcentom što mi sada mnogo znači jer ljudi teško prepoznaju da nisam stranac. Ovdje se koriste riječi kao što su:

,,Hvala lijepa"
,
,,Molim lijepo",
,,Želim vam ugodan dan" itd.

Naravno koristimo i mi te riječi ali ne na toliko fin način kao što ga oni koriste. Profesor će ti reći
,,Možeš li molim te da mi kažeš?".. ili

,,Da li mogu da te pitam.." čak će vas i uslovljavati ako ste stariji od 16 godina
Što kod nas nije slučaj. Mislim da je najbitnije gledati da se uklopiš u okolinu, da slušaš mnogo i da budeš na vrijeme tu, na svojim terminima. Poštovanje im je jako bitno.


S obzirom na to koliko si već naučila i koliko ti je važna integracija u novu sredinu, ima li neko u Bihaću, bilo to prijatelj ili član porodice, ko ti posebno nedostaje? Ko te najviše podržavao tokom tvog odlaska?

,,I ako mi u početku niko osim možda prijatelja nije nedostajao, sada mi nedostaje moja majka koja me je podigla. Ona me najbolje poznaje i razumije, najveća mi je podrška koju imam definitivno. I dido mi mnogo nedostaje ali s obzirom na stvari koje sam prolazila nije bio najbolje upućen u moj život osim toga da mi je super i da u bašti raste cvijeće. Sada kada sam stala na svoje noge i on mi je ogromna podrška i mnogo me savjetuje. Činjenica da sam upoznala i očevu stranu porodice nakon odlaska u inostranstvo mi je donijelo još par osoba koje su mi bile ogromna podrška nakon mog odlaska."

S obzirom na tvoja iskustva u Njemačkoj, postoji li nešto što bi voljela da se u Bosni uvede iz Njemačke? I obrnuto, da li postoji nešto iz Bosne što bi voljela da Njemačka usvoji?

,,Iz Njemačke u Bosnu bih možda odabrala obrazovanje. Smatram da je ovdje obrazovanje mnogo lakše s obzirom na prilike koje se pružaju učenicima tu. Poznajem dosta odoba iz Bosne koji se kaju ili nisu bili u mogućnosti da završe određenu školu ili zanat ali nemaju više pravo da se izuče ili školuju za nešto drugo, mnogo me to rastužuje. A iz Bosne u Njemačku je definitivno noćni život i veselje. Da ljudi ostaju do kasno sjedeći, pričajući ili slušajući muziku''


Hana, došli smo do predzadnjeg pitanja. S obzirom na sve što si do sada prošla, kako vidiš svoju budućnost? Koji su tvoji planovi i ciljevi, kako bi voljela da se tvoj život razvija u narednim godinama?

,,Ne znam tačno kako vidim svoju budućnost osim toga što želim da osnujem porodicu i da moja porodica ima dovoljno za jedan normalan i sretan život. Moji trenutni planovi i ciljevi su da završim gimnaziju i da se u tom vremenu dok je završavam odlučim koji posao želim da počnem raditi ili za koji posao ću da krenem studirati. Definitivno mi je cilj pronaći nešto što volim i za šta neću zažaliti da radim."

I Hana,za kraj ostavi poruku mladima koji su, kao i ti, otišli u inostranstvo. Šta bi im poručila i šta bi im savjetovala da rade kako bi što lakše prolazili kroz izazove koje nosi život u drugoj zemlji,i takodjer za kraj nešto kaži


,,Probajte da se uklopite u okolinu što više moguće, imajte svoj stav i svoje mišljenje. Ne gubite samopouzdanje jer ne trebate da zaboravite da drugi ne bi uspjeli da nauče tvoj jezik ni za šest godina. Gledajte na pozitivnu stranu u svemu ali nikada ne zaboravite svoju nacionalnost i svoj dom. Uvijek ima neko ko će vas saslušati i razumijeti. Možete biti sretni i na drugom mjestu ako to sebi dozvolite"


Hana, želim ti se iskreno zahvaliti na vremenu koje si odvojila za ovaj intervju. Tvoje priče, iskustva i iskrenost su zaista inspirativni i vjerujem da će mnogima pomoći da shvate kroz kakve izazove mladi ljudi prolaze kada se odluče preseliti u inostranstvo. Hvala ti što si podijelila dio svog života s nama i što si bila voljna otvoreno govoriti o svom putu. Tvoj odgovor na pitanja, kao i tvoj pogled na prilagodbu i život u novoj zemlji, sigurno će biti koristan mnogima. Hvala ti još jednom i želim ti puno uspjeha u budućnosti! A vama dragi čitaoci,hvala na odvojenom vremenu,i vidimo se sljedeći put.