Šetam ulicom, sam, kao i uvijek. "Idem do parka, malo da sjednem i na miru pojedem ovaj sendvič, nisam ništa jeo.". U parku me zatiču djeca koja nose balone. Nešto se zagledah u njih kao da ih nikada vidio nisam. Mislim se "Eh, da je svijet kao balon pa da može puknuti". "Ma da je i čovjek takav".

Sva zloba ovog svijeta bi mogla stati u taj balon, svi loši ljudi koji su ikada naudili djetetu, ženi ili bilo kome drugo. Svi loši šefovi, treneri, prijatelji lažni, lažne djevojke, lažni momci. Jednostavno svi. Kada bi stali u taj balon bio bih prvi koji bi ga puknuo samo kako bi nestao.

"Ma neka ide, neka puca". Pravde nema, a treba je. Zlobe ima a ne treba je. Zašto nebismo sve u balon ubacili? Zašto mi nebismo bili ono malo dijete koje je napuhalo taj balon i od silne igre ga puknuli? Možda tako makar na kratko zaboravimo na sve ove vijesti loše, na sve ove stvari što se dešavaju oko nas. Kako bi to moćno bilo.

"Gospodine, gospodine!" začuo se glas pored mene. Kada sam se dozvao sebi, vidio sam dijete koje drži balon i daje ga meni. "Evo ti čiko, da i ti imaš". Dade mi balon i otrča nazad do mame.

"Neću ga probijati, neka ga, lijep je ovo balon, makar mi ga je ono dijete dalo koje nikome loše ne misli".