Prisjetih se one jedne stare izreke koja kaže da si ono što biraš. A ja rijetko kada nešto biram. Obično su to neke sitne opcije koje su ustvari više i svakodnevne. Nekada zastanem, upitam sebe "Šta to doista imaš?", "Šta ti doista treba?"
U jednom momentu osvijestiš važnost vremena i odjednom postane bitno kako ga raspoređuješ i na šta i koga ga trošiš. Biraš ko je vrijedan a ko nije, kome poslati poruku a kome ne. Postaneš svjestan trenutaka, sitnica, SEBE. Svjestan si koliko svaka sitnica znači, ma koliko god ona mala bila.
Mnogi ljudi su mi rekli da sam se kroz godine promijenio. Paaaa, da. istina je! Mijenjam se! Kao i svaki čovjek na planeti. “Promijenio sam se.” Jesam! Nisam isti od prije godinu, a ni onaj od prije dvije ni od prije 5 godina. Izbjegavam drame, priču koja me iscrpljuje i jedino što želim su TIŠINA,MIR i PRAVI LjUDI.

I tako, naiđu poteškoće i spremno se uz svoj mir suočim sa njima,ne davajući nikome povoda da mi upropasti moj mir. Više se i ne sjećam koliko sam ga puta sačuvao.
Ma da, opet.. biram sebe. Biram mir. Biram sa kim ću, ko će biti oko mene. Jer ipak, sebi sam najvažniji. Ali ne mogu biti najvažniji ako nisam na 100%. Svoju energiju crpim preko malih stvari koje me čine sretnim. Uživam u njima i uz prave ljude postajem sve ono što jesam.
Krećem se i sjetim se lažnih osoba sa kojima moram dijeliti isti zrak, a donedavno sam bio spreman skočiti u vatru za njih. Tražim mirnu luku ili se povlačim, stišćem kočnicu i jednostavno na listi prioriteta uvijek izaberem sebe i svoje prioritete od ljudi jer shvatim da tako treba.

Shvatim da sam uvijek bio ja, a ne ljudi. Shvatim da od njihovih riječi ništa nemam. Shvatim da i oni na kraju traže svoj mir. Bježim od drama, napisnika među ljudima, strogih profesora, teških ljudi.. ali uvijek tražim nešto lagodno. Za sebe. Za svoj mir.