Ono što ne volim kod ljudi je bezvremensko čekanje na odgovor.
Pod tim mislim čekanje na odgovor dva dana, i magične izgovore o zauzetosti.
Nekako stičem utisak da nije to samo zauzetost, nego da je to jedan vid nemara prema osjećanjima druge strane.

Ako smetam, reci.
Ako ne želiš pisati, pričati, reci.
Ako smo se raspali, reci.
Ako imaš neki svoj fazon, reci.
Komuniciraj.

Zato kada zatreba nešto, eto poruka.
Ne jedne, nego pedeset i jedne.
Tad su odjednom važni osjećaji drugih, pronalaze se izgovori brže od očekivanog.
Stava sam da dotične osobe imaju pogled sa vrha, na sebe naravno.
A sve što se zahtjeva je komunikacija, bez obzira kakve posljedice bile.
Sa stavom "nedodirljivog", stvaraš drugima osjećaj nelagode i mišljenje da su nevidljivi.

Lično sam zauzet većinu dana, lično imam dosta obaveza i lično uvijek nađem način da odgovorim dragim osobama.
Nekako smatram da mi je to neka vrsta kazne sa kojom nikad mira neću imati.