Priznajem! Svoje članke nikada nisam pisao u nadi da će ih neko čitati ili vidjeti. Ali sam razmišljao da će ih barem meni bliski ljudi čitati. I Boga mi, pojedini su dokazali zašto su bliski dok pojedini ne.

Upit mog najboljeg prijatelja "da li još uvijek pišete za Plenum?" me negdje duboko pogodio. Ne iz razloga jer želim brojke čitatelja i slično, već iz razloga gdje znam da meni toliko bliska osoba ne čita uopšte moje članke.

Kako onda očekivati podršku ako se nešto desi? Naravno nije jedini koji ne čita. Pa se tako na više ljudi primjeti to. I iznenadio sam se koliko nekada ljudi mogu biti dvomaskaši. Daju ti podršku a ustvari je glume.

Da se razumijemo, nije mi stalo do brojki niti je ikada bilo. Stalo mi je do toga da ako smo stvarno bliski da budemo onda bliski. Da dajemo međusobnu podršku jedni drugima.

Uvijek su tu izgovori " a nemam vremena, ova obaveza, ona obaveza".. I sit sam ih više.. Prekipit će jednom. Eh.. kada bi samo znali da veću podršku pružaju oni koji nisu toliko bliski.. a ne znaju.

Pitam se, kako li onda ja imam vremena za sve i za svakoga? Možda previše dajem sebi i njima još više dopuštam. Ne znam. Jedino što znam jeste da lažnu podršku više ne želim.

I da.. veliko hvala od srca Jasmini i Nataši koje su uvijek tu da otvore oči kada su u pitanju ljudi.