Djede moj,

Postoji jedna posebna vrsta sjećanja ,ona koja ni vrijeme, ni daljina, ni godine ne mogu izbrisati.
Takvo je moje sjećanje na tebe, djede moj.

Drago mi je, neizmjerno mi je drago što te pamtim, što mogu zatvoriti oči i osjetiti tvoju prisutnost, kao da još uvijek šetaš pored mene, sa svojim prepoznatljivim crnim šeširom na glavi i osmijehom koji je grijao cijelu moju dušu.

Bio si dobar čovjek, djede.
Onaj tihi, jaki stub porodice, koji nije pričao puno, ali je zato činio sve.
Tvoje riječi nisu trebale biti glasne, tvoje ruke, tvoje oči, tvoja djela pričala su priču o tvojoj ljubavi i brizi.

Sjećam se kako si uvijek znao šta me može obradovati , mali znak pažnje, mala sreća u obliku mog omiljenog Monte kojeg bi mi donosio s tolikom pažnjom, kao da si mi davao najveće blago na svijetu.
I bilo je blago, jer je dolazilo od tebe.

Uvijek ću te pamtiti po tvom crnom šeširu. Nije to bio samo komad odjeće .
To je bilo,nešto,što je tebe činilo .

Nosio si ga sa ponosom, baš kao što si nosio sve što je život stavio pred tebe ,čvrsto, dostojanstveno, s osmijehom punim mudrosti.

Živio si u selu, u velikoj kući punoj života.
Ona kuća nije bila samo građevina.
Bila je srce, bila je dom, bila je mjesto gdje su se rađale uspomene, gdje se i danas, kada dolazimo iz grada, osjeti miris tvoje prisutnosti.

Kao da te zidovi još pamte, kao da su naučili disati s tvojim koracima, s tvojim tihim pjesmama dok si šetao avlijom.

Znam koliko si se borio za tu kuću, koliko si godina proveo u tuđini, u Austriji, daleko od kuće,radeći teške poslove, samo da bi se vratio i ostavio nam nešto naše.


Igrali smo se, djede, sjećaš li se? Imali smo našu posebnu igru .
Prsti.

Svaki prst imao svoju ulogu: jedan je bio policajac, drugi hitna pomoć, treći vatrogasac...

Toliko jednostavna igra, a toliko smijeha, toliko topline, toliko sigurnosti u tvojim dlanovima. Bilo je to naše malo carstvo, gdje sam bila tvoja princeza, gdje su sve brige svijeta nestajale kad si me ti pogledao.

Vremenom, porodica se širila. Nakon tebe, došlo je još unuka, pa praunuka.
I znam, osjećam u srcu, da bi bio ponosan na sve nas, a posebno na mene.

Na to što sam završila srednju školu, što ću uskoro zakoračiti u svijet fakulteta, što sam napunila 18 godina i sa ponosom nosim tvoje naslijeđe u sebi.
Tvoje vrijednosti, tvoju dobrotu, tvoju tišinu koja govori više nego hiljadu riječi.

I najviše, djede moj, volim one trenutke kada pitam ljude za tebe, kada izgovorim tvoje ime.

Njihova lica se ozare, njihova srca se otvore, kao da si još uvijek tu, među nama.
Njihove oči zasjaje kad kažem da sam tvoja unuka, kao da si kroz mene ostao živ, kao da te nose u sjećanju jednako snažno kao ja.

Zato ti sada, ovako iz dubine duše, pišem i šaljem svu ljubav koju imam.
Nadam se, djede, da me vidiš. Nadam se da si ponosan.
Nadam se da si sretan.
Nadam se da znaš koliko mi značiš, koliko te volim i koliko ću te uvijek nositi sa sobom ,u svakoj odluci, u svakom koraku, u svakom osmijehu.

Zauvijek tvoja unuka.