Došao sam! Konačno! Nalazim se na mjestu o kojem svi govore i pričaju. Nalazim se u edenu. Više ne zamišljam niti razmišljam. Ne overthinkujem više niti strepim.

Sada je sve ravna crta emocija kojih više kao i da nema. Isparile su ili sam se naučio nositi sa njima, do te mjere da mi je sve svejedno. Ne razmišljam više. Ne pronalazim mjesto koje me krasilo skoro dvije godine. Ne pronalazim ljude koji su ga krasili.

Mjesto sam napustio sam, ljudi su otišli nasilno, kao da su rušili Atenu i sve njene građane. I mitska bića im zavide. Da smo u tom vremenu sigurno bi Sofokle pisao o njima. Kako li bi nosilo naziv? " Oni koji su ga izdali " ili " Ubistvo emocija "?

Osjećaja sam da i u raju bi sve bilo isto. Ništa se ne bi promijenilo. Eh! Prokleti život! Izgleda da sam rođen samo da gubim ljude u njemu. Zašto se onda vežem za njih toliko ako će otići od mene?

Sve je bilo plavo. Nebo! Ljudi! Ja sam bio plav! Ponosno sam to govorio. Sada više nemam kome ni da kažem. Jedan hram u Ateni se srušio. Pala su glavna 4 stuba i to odjednom. Bez ikakve naznake.

Srušen je hram. Kao da je namjerno to bilo. Možda su junaci iz bajke o Ikarusu podmetnuli tako jaku stvar da je sama eksplodirala i odnijela sa sobom 4 stuba.

Sve je bilo jasno. Po noći se sve desilo. Jasno se sjećam. 4 stuba padoše, kao pokošena. I uz to, nageli su se kao da sam ja sam kriv za njihov pad.

Nisam im valjao dok sam ih ukrašavao divnim biljkama u namjeri da ih svi vide kako su idealni i odlični. Neiskvareni prije svega. Nisam valjao nikako.

Napravio sam tu jednu grešku. Okačih sliku na njih i sve se raspade. Kao kula od karata. I još se nagnuše, kao da sam ja kriv za to. Eh! Živote tugo. Pade jedan hram u kojem sam više sreće pronašao nego igdje u životu.

Šta će biti ako padnem i ja? Hoću li poći za svojim stubovima? Hoću li ih ikada više vidjeti? Hoću li makar poletjeti kao Ikarus koji je imao san? Pa ako padnem nema veze.

Koja tišina vlada sada. Njih nema. Nema hrama. A rekoše mi da sam za sve ikada kriv. Ako sam kriv, zašto se onda hram raspade? Zašto onda duše kruže oko njega?

Zašto ljudi pričaju loše o njemu? O ljudima koji su tamo? Prokleti Solunci, sigurno su ih oni natjerali. Ili možda nisu? Nije ni Atena baš sjajna i bajna. Samo.. neka.. pokazat će vrijeme svoje.

Eden kao savršeno mjesto u raju u kojem vlada mir i tišina je pao. Pao je od ljudi koji su ga gradili i trebali da očuvaju mir.

Mirno mjesto u edenu me čeka, ovaj put sam sam. Bez ikoga. A da mogu vrijeme vratiti, opet bih Ateni izgradio isti hram sa 4 stuba.