Nekada je najlakše napisati ružan komentar umjesto da pomognemo nekome. Nekada je najlakše biti "kul", kao i svi, nego pogledati osobu i uvidjeti podršku koju ona treba.

Čitajući brojne komentare, bilo oni dobri ili loši, shvatiš da je svima nama u nekom periodu potrebna podrška. Najviše je potrebno iskazati da tu podršku trebamo, jer najgore je kada se u sebe zatvorimo i šutimo.

Malo Instagram, malo Threads i u komentarima vidiš podršku. Neko ko je tamo daleko, dao ti je podršku i napisao par komentara o tome da ti pomogne. Znaju ljudi, ljudsko si biće i treba ti nekada pomoć.

Ne pišem o ovome i ne predstavljam "potrebnu pažnju". Pišem o ovome jer vidim da mnogo ljudi i ne zna šta je podrška i kako je pružiti nekome. Najlakše je uvijek bilo napisati negativan komentar. Čak iako ne znamo šta se dešava u glavi onoga ko je to napisao. Možda čovjek ima loš dan, sat, tjedan.. Nikad ne znamo. Zato bi bilo bolje promisliti prije nego napišemo neki loš komentar.

Brojni se ljudi susreću sa životom i neki ga doživljavaju teško, dok neki veoma lagano. Ali nismo svi isti. Univerzum je takav. Mi smo takvi i svima nam je potrebna podrška nekada.

Neko je izgubio oca upravo, majku, dobio je otkaz, bori se sa depresijom i slično.. Mnogo je scenarija.. ali najmanje onih u kojima se vidi podrška.

Plenum kao mjesto gdje se do sada uvijek osjećala podrška na bilo koji način. Pisanje o sebi, svojim tegobama.. i uvijek bi se naišlo na podršku, kroz komentare ili kroz poruke.

Nikada se nije pisalo zbog pregleda niti zbog ičega vezanog za to. Plenum je uvijek bio kao dnevni dnevik u kojeg uvijek nešto upišeš. Sve do nedavno..

Prvi put u historiji da se na Plrnumu ne osjetim kao kod kuće. Da se ne osjetim kao da tu pripadam ili kao da nisam dobrodošao.

Pronaći će se pojedinac sigurno. Od njegove pojave, samo nemir.. Svaki put kada se ulazi na Plenum, neki je nemir tu.. Strah možda ili nešto treće, ko će ga znati. Nismo svi isti, niti smo ikada bili. Neko se plaši miša a ne plaši se nečeg drugog. Neko se ne plaši miša a plaši ga to " ubijanje volje za životom" koju pojedinac može izazvati.

Najgore se osjećati kao da tu ne pripadaš.. A i malo po malo, tako se i osjećam polako. Plenum je idalje neka vrsta sigurnog doma, samo rekao bih da je sada dom bez krova. Ako krene kiša, raspast će se sve.

Kako se osjećati ako više nemaš "siguran dom" i bijeg od svega?

Eh šta pojedinac može učiniti...