U bogatoj riznici austro-ugarske vojne historije, koja obiluje pričama o velikim bitkama, vojskovođama i političkim prevratima, ponekad se nađe epizoda koja na prvi pogled izgleda trivijalno, gotovo beznačajno, ali koja u sebi nosi sloj dubljeg značenja i odražava složene odnose između vojnog aparata, identiteta i lične hrabrosti. Takva je priča o Lutvi Šekiću, mladiću iz Zvornika, prvom Bošnjaku i muslimanu primljenom u kadetsku školu austro-ugarske ratne mornarice, čija je želja da zadrži svoj fes na glavi i strah od oca natjerala Beč i Budimpeštu da preispitaju i izmijene službene vojne propise.

Godina je bila 1909. i Šekić je služio na „Schwarzenbergu“, nekada moćnoj fregati, a tada školskom brodu usidrenom u luci Šibenika. U vojsci koja je ponosno isticala svoju multietničku i multikonfesionalnu strukturu, Bošnjaci su imali posebno mjesto – njihova vojnička hrabrost bila je dobro poznata u pješadijskim i brdskim jedinicama, gdje su činili okosnicu brojnih pukova. Međutim, u mornarici su bili prava rijetkost, ponajviše zbog tradicije služenja u kopnenim jedinicama i straha od „velike vode“ koji je među gorštacima bio raširen. Upravo zato je Šekićev put do palube školskog broda bio neuobičajen, gotovo izuzetan.

Sredinom jula iste godine primio je vijest da mu brat dolazi u posjetu. To je, međutim, značilo i mogućnost da otac, star čovjek privržen vjeri i običaju, sazna da njegov sin na glavi ne nosi fes, već standardnu mornarsku kapu, što bi za tadašnje vrijeme i okvire moglo značiti porodičnu sramotu i potpuno odricanje. Svjestan težine toga u krajevima iz kojih je potekao, Šekić se obratio svom zapovjedniku sa zamolbom koja se činila jednostavnom, ali je imala potencijal da izazove birokratsku oluju.

Molba je 9. jula 1909. krenula s „Schwarzenberga“ prema Lučkom admiralitetu u Puli, odakle je već 11. jula proslijeđena u Beč, Ministarstvu rata, a potom i Općem ministarstvu financija, koje je u pitanjima Bosne i Hercegovine imalo krajnju riječ. Samo pet dana kasnije, 16. jula, izdana je privremena odluka kojom se Lutvi Šekiću dopušta nošenje crvenog ili bijelog fesa tokom služenja vojnog roka u ratnoj mornarici.

Ova odluka, iako donesena radi jednog kadeta, otvorila je raspravu o statusu muslimanskih vojnika u mornarici uopće. Već 20. jula sastavljen je akt pod nazivom „Pokrivanje glave muhamedanskih pripadnika mornarice“, a Vrhovni sud Austro-Ugarske kasnije je utvrdio da fes, kao dio uniforme bosanskohercegovačkih jedinica, mora biti priznat i u mornarici. Time se formalno potvrdilo da vojska mora poštovati vjerske običaje svojih pripadnika kad god to ne ometa službu.

Ipak, otpor Ministarstva rata nije nestao preko noći. U godinama koje su uslijedile, pokušavalo se očuvati „jedinstvenost“ kadetske uniforme, pa je čak i ograničen prijem kandidata islamske vjere u kadetske škole. No, 30. augusta 1913. propisi su konačno izmijenjeni, a fes je službeno definiran kao glavna uniformna kapa za pripadnike mornarice islamske vjere, uz mogućnost nošenja propisane mornarske kape.

Vrijednost ovog događaja, koji je započeo kao lična molba jednog mladića, prepoznata je i mnogo kasnije. Originalni crveni fes K. und K. Kriegsmarine, kakav je nosio i Šekić, prodat je u Dorotheum aukcijskoj kući za 2.250 eura, uz napomenu da je upravo Lutvo Šekić bio razlog promjene smjernica i propisa o uniformama i uniformnim kapama za glavu u ratnoj mornarici. Taj predmet, nekad svakodnevni dio vojne opreme, danas je i simbol identitetske borbe koja je prešla put od skromne kabinske molbe do formalne promjene vojnih propisa Monarhije.

Priča o Lutvi Šekiću pokazuje kako se promjene u velikim sistemima ponekad pokreću tiho i iznenada, potaknute ne borbom na bojnom polju nego jednim upornim zahtjevom izgovorenim u pravo vrijeme. U tom zahtjevu sadržana je bila i lična briga sina za očevu čast, i kulturna svijest jednog naroda, i spremnost države da, makar i pod pritiskom, prizna tuđe običaje. Time je jedan mladić iz Zvornika postao simbol trenutka kada je austro-ugarska vojna mašinerija morala napraviti ustupak i to ne zbog cara, generala ili admirala, već zbog Lutvinog fesa.