Mnogo vremena je prošlo i kao da boli više nema. Sve je negdje stalo, a kreće se. Još se uvijek pitam kako li sam vjerovao pogrešnim ljudima? 4 osobe za jedan dan?

Vjerujem da nije baš za jedan dan,samo se sve zbilo u njega. Njihov gubitak se siguran sam, desio odavno. U pravom vremenu je došao. Makar znam na koga se osloniti i kome dati štafetu dalje. Boli me i normalno je da će da boli jer je i ovo normalan proces u životu ljudi.

Kažu mi da ne trebam ovo, da ne trebam ono. Kažu da sam ovakav ili onakav. Ma njihove priče majke mi. Nije ni čudo što sam stalno glavu okretao jer, eto im o poštovanju koje imam za njih.

Pokušaše od mene napraviti gubitnika iznad njihovog ega. No, ne znaju kakve sam sve bitke prešao u životu. Uvijek je pametniji popuštao.

Baš me podsjeti na situaciju na Revoli i protestima protiv 002 i njegove ostavke na mjestu načelnika PD-a. Smiješno, majke mi.

Ne imenujem, niti širim dalje. Nisam takav. Svu im sreću dalje želim i nadam se da će se pronaći negdje jedan "bilmez" koji će im pokazati da su bili u krivom cijelo vrijeme.

Slobodu govora pokušaše ugušiti, a ne znaju posljedice. Pokušaše nas razdvojiti i okrenuti na leđa protiv svih, ali nije im išlo. Pa, majke ti, Mostarac sam. Ko će se iščupati ako ne ja. Dobili su kontra efekat od svega.

I eto.. neki ljudi odoše, niz rijeku dole, kako bi Dino Merlin rekao u "Mostarskoj". Bogu Hvala na svemu. Ako išta, sada znam ko je tu, a ko ne. Bez napada, prijetnji i visokog tona.