Nekako u našem društvu i okolini svi smo se otuđili jedni od drugih. Brat za brata više ne zna, sestra za sestru, sin za majku i slično. Teško je otići da se vidi kako je neko uz koga si odrastao tolike godine. Lakše ja nazvati i pričati - tako se ne putuje.

Doima se da samo za praznike posjećujemo one koje volimo i koji su nam dragi. Dok sa druge strane se rijetko zapitamo kada smo zadnji put rekli nekome da nekoga volimo, kada smo tu osobu zagrlili?

Vrijeme prolazi nenormalno brzo i danas-sutra već tih osoba neće biti. Trebamo ih na vrijeme čuvati i voljeti, barem dok su tu. Svi smo se nekako otuđili negdje, niko niti piše niti zove. Kao da smo u nekim plemenima pa ne znamo jedni za druge.

Neko možda upravo čeka našu poruku, glas ili zagrljaj. Pa zašto da se ne volimo više?

Nemojmo dopustiti da nam praznici budu jednom godišnje. Hajmo se više voljeti, grliti, smijati i raditi ono što nas ispunjava.

Hajde da brat brata stalno zove, sin majku, sestra brata. Hajde da kažemo nekome koliko ga volimo bila to porodica ili djevojka koja nam se sviđa. Sve će jednom da nestane, a kasnije nam se kasno kajati.