Ovaj tekst bit će pisan na drugačiji, jednostavniji način, te jednostavnijim jezikom. I onako je sve oko IVF-a već dovoljno komplikovano.

Krenimo prije svega od same skraćenice i naziva. IVF je skraćenica za in-vitro fertilisation, što u prevodu znači vantjelesna oplodnja. Sama fraza in-vitro je latinska fraza koja u doslovnom prevodu znači “u staklu” te opisuje svaku radnju koja se obavlja u laboratorijskim, sterilnim uslovima. Upravo tako opisuje i cijeli taj proces, gdje nešto što bi trebalo biti intimno, rođeno iz ljubavi, postaje sterilno, hladno i daleko.

Ali krenimo redom, ovaj rat za potomstvo, je baš to - rat, te se sastoji od niza bitaka koje moraš proći usput.

Kao i većina parova, nakon vjenčanja počneš planirati zajednički život, ne želiš odmah djecu, već malo vremena posvetiti sebi, partneru, te graditi se kao par. Koristite neki oblik kontracepcije, te svaki mjesec mislite kako je kontracepcija koju ste odabrali efikasna. Nemaš ni u jednom trenutku škakljivu situaciju, pa da čekaš da vidiš jesi li ili nisi.

U nekom momentu odlučite da je došlo vrijeme i da želite dijete. Prođe mjesec-dva, još uvijek nema ništa. Čitaš malo online da vidiš je li to “normalno”, pa vidiš da stručnjaci kažu da je u redu čak i do godinu i po pokušavati bez rezultata. Sve se to još uvijek ne smatra problemom. Malo se opustiš, pa nastaviš, razmišljajući kako ima još vremena i kako još nisi ni blizu tih 18 mjeseci.

Nakon isteka tih 24 mjeseca, jer si i nakon prvih 18, još šest odlagao da odeš doktoru, napokon se odlučiš i zakažeš termin. Prvo pregled za suprugu, gdje ginekolog kaže kako je sve u redu, pa onda polako pokušava da joj objasni da bi bilo dobro da se i ja testiram. Kažem polako, jer je očito sama ideja rađenja spermiograma mnogim muškarcima udar na ego, te ne znaju kako da se nose s tom viješću.

Kao i svi ostali, misliš da taj test ide kao na filmovima, dobiješ sobu, neke filmove, časopise, potpuni ugođaj. Ne, dobiješ čašicu i pokažu ti gdje je WC veličine jednog kvadratnog metra.

Nakon toga čekaš nekih 24 sata dok ne dobiješ rezultate, nadajući se da je sve u redu, pa čuješ rečenicu: “S ovakvim nalazom gotovo je nemoguće ostvariti prirodnu trudnoću.”

Iako nisam neki macho muškarac, te sam prilično opušten i siguran po pitanju svoje muževnosti, ovakva rečenica ti zaista protrese temelje na kojim stojiš. Potrebno je vremena da to procesuiraš, da shvatiš šta su ti tačno rekli, da to prihvatiš i kreneš dalje, tražeći rješenje.

Nakon mnogo razgovora sa samim sobom i suprugom, dođe vrijeme da se zakaže termin i u klinici za liječenje neplodnosti. U međuvremenu, uža i šira porodica već uveliko znaju nekoga ko nije mogao imati djece, pa je pio prah od himalajske žabe (ili neki drugi ekstravagantni lijek), pa su uspjeli. Svi su odjednom pročitali na internetu ovo ili ono, te imaju svako svoj neki posebni lijek koji sigurno funkcioniše.

U cijeloj toj šumi informacija, savjeta, ideja, koje uglavnom niko nije tražio, veoma je lako izgubiti tok misli, ostati zbunjen, jer i sam pokušavaš da se nosiš sa svim stvarima koje čuješ, te da procijeniš koje su informacije bitne, a koje su samo buka.

Nakon što si došao na prvi sastanak u kliniku, sve je tu med i mlijeko. Ne obećava niko ništa, ali samo što nisu počeli. Naravno, stav je uvijek “Opustite se, mi ćemo vam pomoći, pokušat ćemo na ovaj ili onaj način. To je 100 KM, hvala.”

Prva preporuka koju ti daju je da probaš tzv. “ciljanu oplodnju”. To vam u suštini izračunaju koji su vam najplodniji dani tokom tog ciklusa, pa kažu: “Eh sad navalite.”

Nevjerovatno je kako nešto što nam je svima među najdražim i najljepšim užicima može poprilično pasti na ljestvici uživanja kad postane programirano i klinički proračunato. Ali, čovjek ne bi bio čovjek kad se opet ne bi nadao. Iako si već i sam par godina pokušavao, loveći plodne dane, opet se ponadaš. Možda je ovaj put ipak drugačije. Spoiler alert: nije.

Sljedeća preporuka koju dobiješ je inseminacija. To je vid potpomognute oplodnje koji se i dalje odvija in-vivo, ili u tijelu. Suštinski sam proces se sastoji od toga da ponovo dobiješ čašicu, te ovaj put malo veći WC, s možda čak i nekim videima na malom TV-u. Nakon što daš uzorak, isti se obradi tako što se izdvoje najkvalitetniji spermatozoidi, supruga i ja smo ih zvali Spartanci, koji se nakon obrade, ubrizgavaju direktno u maternicu što bliže jajovodima da bi imali manju putanju za preplivati do samih folikula.

Ovdje se već počne djelovati s tabletama, piješ tablete da imaš kvalitetniji uzorak, supruga počne piti šaku tableta svaki dan kako bi se podstakla proizvodnja folikula. Folikula je u suštini jajašce koje se proizvodi u jajniku. Unutar njega imate (a nekad i ne) jajnu ćeliju koja je ključna za samu oplodnju. Da lakše shvatite o čemu pričam, slobodno možete zamisliti folikulu kao jaje, a jajnu ćeliju kao žumance.

Uglavnom, nakon što se obavi inseminacija, kažu ti: “Idite sad kući, od sutra nastavite normalno sa životom i najbitnije je samo se opustite. To je 700 KM, hvala.”

Odeš kući, pa pokušavaš da shvatiš kako da se opustiš kad znaš da te sad čeka 15 dana nade, straha i pitanja. Za laku noć stomaku pričaš kako će biti najvoljenija beba na svijetu. Kako je bebino samo da se primi i rodi, a mi ćemo mu pružiti svu ljubav ovog svijeta. Pokušaš tako, pa ti onda dođe pitanje: “A šta ako ipak ne uspije…”

Kako se počne približavati istek tih 15 dana, postaješ sve nervozniji, sve više te strah od još jednog neuspjeha, dok jedan dan supruga ne izađe iz WC-a i kaže: “Dobila sam.”

Teško je opisati taj osjećaj koliko te dvije riječi mogu da zabole. Ali, sad nije vrijeme za tebe, sad moraš ostati jak zbog nje, jer vidiš kako joj je teško, vidiš kako je boli što je propala još jedna prilika da se ostvari kao majka. Ponovo se osjećaš kao da si je iznevjerio. Progutaš knedlu, kažeš da ima još načina da pokušate i kad ona bude spremna da ćete krenuti dalje.

U međuvremenu, prijatelji, kolege, rodbina, svi oko tebe su trudni, dobijaju bebe, pa iako si istinski sretan zbog svakog od njih, lagao bih kad bih rekao da ne zaboli po malo svaki put.

Eh, tek sad kreće najveća borba. Pripreme za IVF.

Nakon razočarenja, nemaš više ni toliko vremena da se oporaviš, odmah ide kontrolni pregled te upute specijaliste da biste se ipak trebali početi pripremati za IVF, jer vrijeme teče. Ali opustite se, oni će vam pomoći.

Prvo vam objasne proces. Proći ćete inicijalne preglede, stimulaciju proizvodnje jajnih ćelija, pa aspiraciju jajnih ćelija, oplodnju, transfer embrija i onda što bi rekli: “akobogda čekamo.” Na pitanja, kojih imaš najmanje milion, vam odgovaraju sa: "To je naš posao, vi se samo opustite." Izađeš zbunjen i ljut, jer niko ne želi da ti olakša misli.

Ali pošto klinika ima potpisan ugovor sa Zavodom za zdravstveno osiguranje, prvo je potrebno prikupiti toliko dokumentacije da sam uvjeren da je versajski sporazum imao manje papira.

Onda svu tu dokumentaciju predaš na odobravanje na UKC, jer kako kažu “Vlada snosi 100% troškove.”

Ako si imao nesreću da dokumentaciju predaš u vrijeme zimskih godišnjih odmora, onda odobrenje čekaš barem nekih mjesec dana, jer skijanje ne smije da trpi, nije baš da je nečiji život u pitanju. Ne smijem ni da zamislim kako je u vrijeme ljetnjih godišnjih odmora.

Nakon što stigne odobrenje, kaže ovako: “Odobrava se subvencija zahvata u iznosu od 100% od trenutka aspiracije jajnih ćelija zaključno sa embriotransferom.”

Odlično, samo što to onda nije 100% postupka, imaš tu još jako puno troškova, te dodatnih zahvata prije i poslije. Samo hormoni i ostali lijekovi koštaju negdje blizu 3.000 KM, te ćeš to morati platiti ali će ti refundirati taj iznos. Nekad za dva do tri mjeseca. U svemu tome dobićeš na kraju račun za “Dežuru embriologa - 200 KM, dežuru sestre - 200 KM, pravno savjetovanje - 50 KM, psihološko savjetovanje - 50 KM, fotografiju embrija - 50 KM” (sestra odgovorila na Viber poruku cijelih četiri puta) itd. itd. Ali opusti se, oni su tu da ti pomognu i da se osjećaš prijatno, te im se u svakom trenutku možeš javiti. Naravno, odmah da se ogradim, ovo nije tačno za svaku kliniku, ali tu u kojoj smo bili - jeste.

U nekom trenutku se počneš osjećati kao hodajući bankomat. Ne smiješ izaći iz kuće bez par stotina u džepu, jer nikad ne znaš za šta će ti zatrebati. Takva jedna borba, koja je nekome svetinja, najveća želja i najjača bol se pretvori u biznis i prisutan je ogroman nedostatak empatije kroz cijeli proces.

Nakon što si prošao administrativni pakao, potrošio sve što si imao, tek onda kreće borba. Kreću pripreme za aspiraciju jajnih ćelija, što znači, supruga kreće s hormonima i lijekovima.

Kuća koja bi trebalo da bude oličenje ljubavi i toplote se pretvara u pravu kliniku, sve s apotekom.

Zatim su došle igle.

Ne za mene, naravno. Za nju. Moju suprugu – najjaču osobu koju poznajem. Svaki dan za nju šaka tableta, otprilike 20 komada dnevno. Navij alarm s nazivima svih, da se nešto ne propusti, a popamtiti se ne može. Ujutro i navečer joj dajem injekciju s hormonima, pokušavajući biti što nježniji, da ne osjeti bolove, iako joj stomak nakon 10 dana izgleda kao jastuče za igle. Nakon prvih par dana taj tornado hormona u njenom organizmu počinje uzimati danak, te se susreće s ogromnim fizičkim i psihičkim promjenama. Varijacije raspoloženja, napuhan stomak, fantomski i ne tako fantomski bolovi i još mnogo toga. A ja sam stajao tu. Posmatrao. Bespomoćan. Pokušavao da budem sigurna luka dok ona prolazi kroz oluju. Nekad sam uspijevao. Nekad nisam.

Nakon svega, kažu nam: “Imate ukupno tri uspješno oplođena embrija. Zakonski možete staviti maksimalno tri, na vama je da odlučite.”

Odlučimo se za jedan. Ako uspije, ona dva ćemo zalediti za drugo dijete. Opustite se, zaleđivanje je 500 KM godišnje.

Odradiš embriotransfer, odeš kući, pun nade, pun ljubavi, pun straha. Ponovo je potrebno čekati 15 dana. Svaku noć poželiš laku noć mami i bebi koja možda postoji, možda ne. Svaku noć izbodenom i izmučenom stomaku pričaš priče, obećavaš avanture koje ćete imati samo ako se primi i rodi.

Sedmi dan izlazi supruga iz WC-a: “Dobila sam.”

Slomiš se u potpunosti, mrziš cijeli svijet, osjećaš se užasno. “Ne brini, ljubavi, imamo još dva spartanca, probat ćemo ponovo.”

Jedna ključna stvar kod zamrznutih embrija je - ne možeš ih prenijeti u drugu kliniku. Zakonski si obavezan ili odraditi embriotransfer u istoj klinici ili uništiti postojeće embrije, te u novoj klinici proći sve iz početka.

Druga stvar kod embriotransfera zamrznutih embrija jeste da se barem ne mora proći cijeli ciklus stimulacije jajnika. Nema hormona u igli, samo u tabletama. Ovaj put se maternica priprema samo za primanje embrija. Nakon svih priprema i odrađenog transfera, ovaj put dva embrija, misliš duple su šanse, pa se još više nadaš. A svi kažu samo: “Opustite se. To će biti 2.000 KM i ne može se refundirati.”

Kao i ranije, dan za danom, raspoloženje varira. Uzbuđenje, strah, nada, strah, emotivnost, strah. Svaki naredni pokušaj, sve više straha imaš. Srušeni su ti snovi već nekoliko puta, bojiš se da će se ponoviti, jer više nemaš pojma kako ćeš se nositi s tim.

Proteče 15 dana, još ništa. Počinješ se nadati, počinješ maštati, dozvoliš sebi da zamišljaš. Odradiš beta hCG test. Negativan, ništa. Saznate da lijekovi za pripremu endometrija (zida maternice u koju treba embrij da se “zakači”) imaju veoma velike šanse da pomjere menstruaciju. Jebiga. Opet srce puklo po ko zna koji put. Ljudi oko tebe ti govore da im je žao. Vjeruješ im. Žao je i tebi, raspadaš se, ali: “Kad budeš spremna, pokušat ćemo ponovo, ljubavi, dok malo odmoriš, oporaviš organizam od hormona.”

U minusu si 10 godina života pretvoreno u živce i stres, te nekih 10.000 KM.

Odlučiš ostaviti sve, otići na odmor, pustiti mozak negdje niz neku planinsku rijeku, misli i nade zajedno s njim. Nakon nekog vremena shvatiš da si utrnuo, ne osjećaš puno stvari i samo živiš iz dana u dan.

U tom periodu, neki od poznanika bi rekli “Opustite se, možda će se desiti baš tad, nikad ne znaš”. Tebi dođe da ih opušteno udariš lopatom, ali se samo nasmiješ, kažeš “Možda” te nastaviš dalje.

Nekoliko mjeseci prije nego smo ušli u cijelu ovu priču, u užoj porodici stigne prinova, dječak, s najslađim obrazima i karakterom koji ste ikad mogli zamisliti. Odlučiš ponovo krenuti u proceduru. Odabereš novu kliniku u drugom gradu, baš gdje taj dječak živi. Odlaziš u kliniku po dva-tri puta sedmično, prelaziš stotine kilometara svakih nekoliko dana, boraviš kod rođaka koji su roditelji tog slatkog, malog, nevjerovatnog dječaka. Zbližiš se s njim u potpunosti, jer ti je jedina svijetla tačka trenutno. Spava s vama svaki put kad ste zajedno, presvlačiš ga, hraniš ga, osim roditeljima, dopušta samo tebi da ga uspavaš, jer ti neizmjerno vjeruje. Kad niste skupa, pričate na video poziv gotovo svaki dan, i opet ti nije dosta. Taj dječak ti postane mir, terapija, objekat u koji možeš usmjeriti svu ljubav koju osjetiš da u tebi buja, a ti je nemaš kome dati.

Prilikom prve posjete novoj klinici saznaš da nemaju potpisan ugovor s našim zavodom za zdravstveno osiguranje. Nemaju, zato što zavod provodi nefer projekte, koje ću možda šire opisati neki drugi put. Šta ćeš, stisneš zube, uzmeš tri platne liste, pa pravac u banku, da uz stambeni dodaš i bebeći kredit. Opustite se, koštat će vas ovo zadovoljstvo skromnih novih 10.000 KM.

Ponovo kreneš u cijeli ciklus, pristup nove klinike je drugačiji, kvalitetniji, sama prostorija za uzorak je poput apartmana, sobe su poput hotelskih, ne osjećaš se kao da si došao samo da ostaviš novac. Imaš osjećaj da ima više empatije, više osjećanja. Susrećeš veliki broj drugih parova dok cirkulišu kroz kliniku, pa se pitaš da li je ovo nešto zarazno? Nemoguće da nas je ovoliko.

Nakon ponovnog cijelog ciklusa tableta, bocanja injekcijama hormona i svega ostalog, imaš jedan jedini oplođeni embrij. Spartanac, gorštak, samo jedan može opstati. Odradiš embriotransfer i ponovo čekaš, dan po dan. Vrijeme prolazi, ti i supruga vagate sve što osjeća, da li je simptom ili nije, šta će se desiti, daj samo da ne prokrvari nakon 7 dana. Prolazi 15 dana, još ništa. Nada raste, uzbuđenje raste, ponovo dopuštaš sebi da maštaš. Pričaš jadnom izmučenom i izbodenom stomaku kako ćete ići planinariti, kampovati, živjeti za avanture.

Radiš beta hCG nalaz. Pozitivan je, po prvi put je nalaz pozitivan! Plačete oboje od sreće tu u klinici koja vam je uručila nalaz. Ne možeš da vjeruješ koliko si sretan, nisi ni mogao zamisliti da ćeš toliko sretan biti. Navečer već otvoreno maštaš, obećavaš spartancu cijeli svijet. Sutra, krvarenje. Iako negdje u pozadini mozga imaš osjećaj šta je, nadaš se da je implantacijsko krvarenje. Da će biti sve dobro i da je tek sad sve u redu. Dan poslije ponoviš beta hCG nalaz, shvatiš da je počeo opadati. Jebem te, živote.

Kao utjeha, odmah naredni vikend ideš na kontrolni pregled, te u posjetu onom malom dječaku, velikih obraza i još većeg srca. Zove te s vrata i smije se, sretan što te vidi. Zar je moguće voljeti tuđe dijete ovoliko? Kako se tek onda voli svoje?

Nadam se da ću imati priliku da saznam.

Nadam se da će svi koji to žele imati prilike da saznaju. Ovaj tekst ne treba da vas obeshrabri, već da vas pripremi. IVF je rovovski rat, bitka za bitkom. Protiv sebe, protiv svijeta, protiv prijatelja, rodbine i svih ostalih. Osim male djece s najslađim obrazima.