Kažu da najbolje vidiš tko je uz tebe tek kada uspiješ u nečemu. I tada ljude dijeliš na prave i lažne. Ili kako ja to zovem, interesdžije.

Sve ih je više danas, nažalost. Više ni ne znam kome vjerovati niti kome se javiti. Toliko je svega u zadnjih par mjeseci da je teret postao teži, ali želja za uspjehom još viša.

Pa tako uz obični primjer mog posla, uvidio sam tko je tu za mene i kome je zaista stalo do mene. Kao prijatelja, brata, poznanika.

Sve je bilo super. Svi su dobri. Uvijek su tu. Barem sam tako mislio, sve dok nisam našao posao i počeo raditi na sebi. Tada je pala velika maska sa mnogih ljudi. Niti su prijatelji, niti poznanici niti braća, sestre..

Oni u koje sam se uzdao, više nisu isti. Pa se ni ja u njih ne uzdam. Iznevjere lako. Oni od kojih sam najmanje očekivao su pokazali da su doista mnogo bitniji od ovih prije pomenutih.

Pa tako recimo, vidim da je najboljem prijatelju ravno što se svega tiče, kao da nemam posao i kao da ne radim na sebi. Mnogim drugim osobama isto.

Na samoj listi, gore negdje na vrhu - Jasmina. Djevojka koja je udaljena kilometrima a uvijek je tu. Bez obzira na sve. Kao prijetelj, sestra i utjeha kada je potrebno. O njoj se nema šta previše reći, jer se sve odavno reklo.

Nakon nje definitivno Aljo. Čovjek o kome toliko pišem i pisat ću uvijek. Jednostavno, druga verzija Jasmine, samo u muškom rodu.


Kako spomenuti Natašu, Ivanu i Dalilu a da ih ne razdvajam? Možda ih nazvati "hat-trickom"? Pitam se gdje su bile prije. Gdje su bile kada je sve tonulo i još gore bilo? Trebale su mi. Ali Bogu Hvala sada su tu. Sebe stalno kudim kako sam ih morao upoznati ranije,jer su ono što mi je trebalo.

Nataša pogotovo. Pravi lider i osoba za sve. Iznenadio sam se koliko stalno pita za posao, kako je na njemu i slično. Ivana i Dalila isto. Nataša koja mi je definitivno otvorila mnoge oči i pomogla u svemu. Spas od loših uzora i loših izbora.

Tu mi je i moj oGX tim, sa kojima jednom sedmično sastančimo na CC-ovima. Malo li je reći da su svi duše i da su uvijek tu. Ajla, Amina, Nikola.. kao da život zna šta mi treba u određenom momentu.

I tako osjetiš da ti uvijek oni najbliži nisu oni koji to stalno govore. Već oni koji to i rade.. malo po malo, svaka maska će da padne.