Ljepota sanjarenja rekoše da je u tome što možeš imati mnogo mašte, nikada ne prestaje. Jednom kada kreneš misliti, možeš vidjeti sebe kroz mnogo različitih osoba. Sanjanje je uprkos svemu najbolji lijek za sve. Makar na kratko se osjetiš odmornim. Putem kojim kreneš, zasiješ, padneš i opet isto. Zar to nije ljepota?

Ma', čuo sam mnogo priča, ljudi su sanjali i sanjali. Da ti pravo kažem i ja sam sanjao. Možda nerealne snove za ovaj svijet. Prvi put kada sam sanjao, sanjao sam mir na svijetu. Kasnije sam shvatio da toga neće biti. Bio sam jako tužan, ali sam se opet vratio sanjaju.
Ovaj put sam sanjao kako smo "mi" uspjeli. Gledam nas tako u budućnosti i zamišljam kako nam je dobro išlo, bili smo jedno drugom sve, prva sreća, ljubav prvo godišnje doba, ma sve. "Ej, ko bi rekao, da nas neće biti kasnije". Shvativši da od nas više ništa nema, okrenem se na drugu stranu jastuka i započnem novi san.

Ovaj put sam sanjao kako nema zlih ljudi, kako nema loših ljudi. Sanjao sam da nema siromaštva, gladi , da su svi ljudi sretni, da su svi sa svojim porodicama,da nema rata, lažnih prijatelja, lažnih djevojaka. I na kraju krajeva, da je čovjek zapravo čovjek. "Ma šta ja sanjam samo nemoguće snove" - u sebi zborih. A nisam ni slutio da su moji snovi zapravo ja. I to ja, koji sam kroz to prošao sve - jednim djelom. Nešto u meni krči, boli me na tu nepravdu.

Boli me na ono "ubij ga nije isti kao mi". Bole me ubijena djeca, silovane žene, pravda koje nema. Ma boli me sve više, dovraga. Ne znam gdje sam.
Boli me lažna nada da smo neko i nešto, da smo prijatelji, momak i djevojka a ustvari smo samo pijuni u igri koju smo sami započeli.