Veliki pozdrav dragi čitaoci, vaš najdraži online babuka je tu sa novom viralnom kolumnom. Kao i svaki dan, ustao sam kad mi je ćejf. Pošto su djeca na raspustu, a supruga na poslu, nema redovnog alarma kao inače. Zapravo, ovo je drugo buđenje jer za sabah uvijek zvoni telefon. Prvo što ruka mahinalno radi je pokret prema telefonu da vidim koliko je sati. Naravno, ne ostaje samo na tome, nego se otvaraju notifikacije koje su se nakupile preko noći; tu je pokoji mail, poruka na Viberu i eventualni rani propušteni poziv. Ubrzo nakon toga se otvaraju društvene mreže i news portali da vidimo šta ima novo u svijetu. Situacija oko Irana i Amerike se smiruje, izgleda da ipak neće doći to trećeg svjetskog rata. Onda počinje skrolanje Instagrama i TikTok-a, a ubrzo nakon toga i prva kritička pomisao kako ne bi svaki dan trebao počinjati sa ovim glupim telefonom.

Ustajem iz kreveta, bacam pogled u dječju sobu, kćerkice su već budne i također gledaju u male ekrane. Slijedi odlazak u kupatilo i jutarnje umivanje. Tu se javlja druga kritička misao: moram djeci zabraniti da ujutru bulje u ove mobitele! Iz kuhinje uzimam neku voćku, uključujem kompjuter i ukucavam iste adrese koje sam već posjetio na mobitelu. Dok se mozak lagano pali, razmišljam o obavezama koje imam danas. Slijedi doručak i razgovor sa djecom, a onda ritualno pravljenje kafe koju ispijam ispred monitora.

Ima tako dana koji se prepoznaju po jutru, a ja već vidim da će ovaj biti jedan od onih dosadnih, napornih dana koji ću jedva dočekati da prođe. Čovjek se ne može natjerati ni na šta. Pokušavam dovršiti započete tekstove… ne ide! Pokušavam napisati novi tekst… ne ide! Pokušavam pronaći bar jednu stvar za obaviti, a sve mi je mrsko. Drugi ljudi koji imaju klasično radno vrijeme bi poželjeli ovakav dan, a ja bih sad poželio da sam na njihovom mjestu. “Možda bi fakat trebao naći neki pravi posao” prozuji mi kroz glavu. Trošim Bogu dane i osjećam se kao biljka. Pogled u ogledalo ne pomaže; trebao bih se obrijati, ošišati i smršati. Opet sam nabacio stomačinu, fuj oca mi!

Tada nekad bih naravno i udario malim nožnim prstom od fotelju ili bi mi ispao tanjir iz ruke. Nervira me dječja galama iz sobe i samo se nadam da me neće smarati da trebamo otići nešto kupiti ili da ih treba voziti kod neke drugarice. To bi mi sad baš godilo! Na temperaturi od 38 stepeni sjesti u zagrijano auto, prstima upravljati vrelim volanom i nervirat se u saobraćaju.

Čudi me kako nikad nisam upao u neki ozbiljniji konflikt i kako nikad nisam dobio batine od nekog vozača Audija sa zatamnjenim staklima. Možda ih prevari moj izgled sa sunčanim naočalama, pa pomisle da sam i ja opasan. Ili me možda prepoznaju, pa me zato iskuliraju kada zagalamim i zamahnem rukama u njihovom smjeru. Najlakše je nadrljati u saobraćaju; svi smo mangupi dok se auto ispred nas ne zaustavi i vrata vozača ne otvore. Onda ide standardno “Izvini brate žurim”, ili pomirljivo dizanje ruku u vis kao da je neko uperio pištolj u nas, a mi odlučili da se predamo. Ako se ne desi neka svađa sa drugim vozačima, onda će sigurno negdje iskočiti policija i napisati kaznu za nekorištenje pojasa ili nedavanje žmigavca. Nešto se mora desiti, jer takav dan to zahtjeva. Zato je možda najbolje ostati u kući i ne provocirati vraga.

Nije ovo ni prvi ni zadnji loš dan, zato treba svesti rizik na minimum i na kauču odbrojavati sate do noći. I taman kad sam se pomirio sa činjenicom da je ovo “one of these days”, čujem dječje korake iz hodnika i kćerkicu kako se žali da je boli zub. Fuck! Tražim njenu zdravstvenu knjižicu, oblačimo se, kada stiže sms poruka od supruge: “Nemoj zaboraviti otići po CIPS i predati za nove pasoše!” Ma bravo! Moja dva najdraža mjesta na svijetu, Dom zdravlja i šalteri u opštini. Dugi redovi, pokvarene klime i oznojeni nervozni ljudi. Neka nam je Bog na pomoći!

To be continued...